Siva ptica

0
53

Dugo sam je gledao dok je zurila negdje u prazno, pokušavajući da dokučim njene misli. Ali znao sam da ne mogu.
Bila je dobra glumica.
Tražio sam riječ, bilo kakvu, bilo kojeg mirisa da je probudim ali nije mi uspijevalo. Osim gluposti koju sam izvalio da je danas tako lijepa i tajanstvena.
Rekla mi je da zavežem, udahnula duboko dim od cigarete i nervozno provukla prste kroz kosu. Uzalud sam pokušavao da joj pokažem da je volim i da od nje želim više od njene verzije muško-ženskog prijateljstva. Odmahula bi rukom i rekla da me suviše voli da bi mi nanijela bol. Sranje! Kako može tako nježno biće nanijeti bilo kome bol. Samo bi se nasmiješila i šapnula “Vjeruj mi dušo, nisam ja takav anđeo kao što ti se čini”.
Pričala mi je da je voljela i jednom bila voljena, te da joj je to dovoljno za ovaj život. Mislio sam da pretjeruje i da to govori zato što je trenutno u emocionalnoj krizi, mislio sam da će moja ljubav biti dovoljno jaka da je iz te krize izvuče, ali je ona tjerala po svom. Od mene je željela samo prijateljstvo i to je bilo sve.
Govorila mi je kako uzalud čekam da mi uzvrati ljubav, da ne gubim vrijeme, no ja nisam odustajao nadajući se da će tog kretena kad tad zaboraviti.
Pratio sam je mjesecima. Gledao sam kako se mijenja iz labuda u malu sivu pticu. Ranije je voljela da se lijepo obuče i da uživa u dugim šetnjama na suncu, smiješeći se na zvižduke muškaraca koji su joj se neskriveno divili, dok sam se ja trudio da sakrijem ljubomoru, prateći njen lagani hod u visokim stiklama.
U to vrijeme je voljela, bar mi je tako rekla. Cvjetala je i mirisala kao engleska ruža u njenom vrtu, uvijek nasmijana i vesela. I to je trajalo tako dok ne bi dobila “nož u srce”. Tada bi dolazila na moja vrata neutješno plakala i govorila kako ne razumije ovaj svijet. Ćutke sam je slušao dok je vodila svoje bitke, naivno vjerujući da će jednog dana ostaviti sve iza sebe i okrenuti novi list života, u kojem bi se našlo mjesta za mene i moju ljubav. No, činilo se da nam nije suđeno. Ja nisam mogao osvojiti njeno srce, a ništa drugo nisam želio.
Nakon toplog ljeta 2012-ste, sakrila je pogled i zatvorila latice. Sve je manje pričala. Nadao sam se i tako želio da mi se ponovo otvori, ali ona je bila kao lotos na mirnoj površini jezera negdje duboko u Amazonu, potpuno nedokučiv za mene. Na moje brižne upite samo bi odmahivala rukom, koračajuci umorno kroz park koji je voljela. Rekla je da joj ljubav više nije potrebna, da je prošla katarzu i da joj sad tijelo služi samo kao put ka višem stepenu.
Na sve to ja sam gledao samo kao na gomilu spritualnih gluposti čekajući kad će njena plava kosa opet da se zasija na suncu. No, ona je izlazila na ulicu neuredna, s tamnim podočnjacima “do brade”, raščupana i bez šminke. Na moje upitne poglede samo bi rekla da želi biti nevidljiva.
Šta je moglo da ubije tu pticu u njenom srcu, to nestašno dijete koje je trčkaralo po baricama poslije kiše, tu ženu koja je imala najpoželjinije usne i najljepši osmjeh koje sam vidio. Grijeh bi bio da ih nitko ne ljubi.
Kad sam jednom pokušao da je poljubim, gurnula me nježno i šapnula:
– Želiš da se otruješ?
– O Bože, želio sam! Pa neka patim.
Uzalud! Nije me gledala kao muškarca i tačka. Dane je provodila ćutke, rukom bi nježno doticala korice knjiga koje je čitala ili htjela da pročita. Poeziju nije željela više da čita, iako bi ponekad znala napisati neku pjesmu, čisto kao odušak duše. Govorio sam joj da ima talenta i da treba pisati puno više, na šta se ona samo ironično nasmiješila i rekla: “Slavuju su uzeli pjesmu, a šta je slavuj bez pjesme?”
Kad je pričala činila je to nepovezano da sam s mukom pratio njene misli. A toliko sam želio da budem dio njih!? Sačinila je sebi novi svijet, drugi svijet, oko koga je ćutanjem izgradila zidove, tako da je i mene teško i nerado puštala unutra. Meni je ostalo samo da proklinjem sve muškarce ovoga svijeta i tiho patim.
Jednom sam je upitao kad je bila sretnija, kad je voljela ili bila voljena?
Uzvratila je pitanjem: “Kada se bolje osjećaš kad čupaš nekom srce ili kad ti netko to čini?”
Iskreno,meni je to bilo stupidno jer voljeti i biti voljen ne znači nikakvo “čupanje srca”, ali razumio sam. Prosto je bila “u autu” i to ništa nije moglo popraviti. Zasad! Ja sam samo znao da me njeno odbijanje boli, ali čvrsto sam odlučio izdržati i biti uz nju. Ona to zaslužuje bez obzira na sve.
Kad sam je pitao koju knjigu najviše voli rekla je: “Jedanaest minuta!”
To baš liči na nju…Paolo je pisao o slobodi. Samo onaj ko je slobodan može potpuno da voli. Prava ljubav ne treba okove. Očito da je moja mala siva ptica dugo bila u kavezu. Na njenom radiju Joe Cocker je pjevao danima “Unchain my Heart”.
Eh, moja mala siva ptico, probudi se! Oslobodi srce, ljubi me pa me stavi na muke,pa me opet ljubi!!! Neka budem proklet do kraja života samo se probudi…

***

U ranu zoru zazvonio je telefon na mom stolu. Čudna neka slutnja mi je ščepala srce dok sam dizao slušalicu. Sve što sam čuo bio je jecaj. Bunovan skočio sam kao oparen. Čas je vrištala, čas nekontrolisano ridala dok sam ja pokušavao da je urazumim.
– Molim te dušo, reci mi gdje se nalaziš? Doći ću po tebe.
– Ne. Neee, ja više ne mogu. Ne želim. Bože…
Ništa više nisam čuo. Veza je bila mrtva.
„Bože, nedaj da se dogodi nešto loše. Bože nedaj da se desi… „ ponavljao sam dok sam smušeno, kao bez glave, oblačio majicu i pantalone. U trku sam dohvatio ključ od auta i u trenu sam bio za volanom, mada pojma nisam imao kuda da idem.
– Hajde curice moja budi tako dobra,- molio sam glasno i gledao u telefon. Kroz glavu su mi prolazile slike mjesta koje je voljela, njene zadnje riječi, njeno zamišljeno lice zadnjih dana. Riskirao sam. Svitalo je. Pramenovi magle su se lijeno vukli dolinom. Gume su cvrčale po mokrom asfaltu dok sam jurio kao lud, poznatim putem prema mostu. Ona je voljela napuštena mjesta, ćutljive velike hrastove, veliko riječno kamenje… Znao sam da se boji vode ali je uprkos tome satima mogla sjedjeti zagledana u nju. I voljela je šum talasa.

Bože, kako sam odahnuo sa olakšanjem kad sam joj ugledao siluetu na mostu. Samo na sekund. Potrčao sam koliko me noge nose, uz kamenitu riječnu obalu. Stajala je na ivici mosta raširenih ruku zagledana u jutarnje rumenilo koje se širilo na horizontu.
– Malena, pogledaj me, molim te, samo jednom – prošaputa sam samo za sebe kao da gazim po ispucalom ledu, bojeći se da glasom ne izazovem neželjenu reakciju.
Njeno tijelo se blago trznulo, znala je da sam tu, osjetila je to intuitivno. U stvari, željela je da sam tu. Njen poziv je bio očajnički apel za pomoć.
– Okreni se prema meni, molim te… Budi dobra poslušaj me – izgovorio sam blago.
Okretala se na ivici mosta, ukočeno, poput lutke, jedan jedini korak ju je dijelio od pada u ambis, a jedan do sigurnosti mojih ruku. Stajao sam na tri koraka od nje, raširenih ruku, spreman kao puma da skočim ili posegnem za njenom rukom ako pođe po zlu. Želio sam da odluku donese ona sama. Tih par sekundi čekanja su se učinili kao vječnost. Gledala me nijemo očima u kojima je bilo more tuge, a lice nateklo od plača bilo je crveno i prljavo od razmazane šminke. Bože nemoj da je uzmeš! Ona je meni potrebnija nego tebi, molio sam nijemo.
U mojim očima je tražila svjetlost. Put. Razlog. Mrvicu nade. Osjećao sam da je ovo jedina šansa da doprem do nje i nisam gubio vrijeme.
-Dušo, znam da ti je teško, ali pokaži mi da nećeš biti tako sebična i ostaviti me samog na ovom svijetu!
Gledala me je još nekoliko sekundi, stisnula usnice, zagrizla zubima jecaj, uzdahnula i mlitavo opustila drhtave ruke niz tijelo. Znao sam da sam pobijedio. Dočekao sam je u zagrljaj, stiščući je uz sebe, zahvaljujuci Bogu što me je poslušala.
– Čekam te dugo, zar si mislila da ću te tako lako pustiti da odeš? – šapnuo sam milujući joj kosu i stišćući joj glavu uz svoje grudi. Ništa nije odgovorila. Samo se stisnula jače uz mene i nečujno pustila suze da mi natapaju majicu. Gotovo je. Više te neću pustiti moja mala siva ptico.

Vučica

Prethodni članakZemlja Hercegova
Naredni članakDemokratija
Mina (Iskrić) Imširović, rođena je 14.10.1972 u Međeđi Gornjoj, opština Gradačac, BiH. Osnovnu školu je pohađala u Gornjoj Međeđi a Srednju trgovačku završila u Srebreniku. Prve stihove je počela pisati još u črtvrtom razredu osnovne škole, ali je pravu pjesničku zrelost stekla u dijaspori (Njemačka, Švedska, Slovenija, Njemačka). Danas živi i radi u Augsburgu, Njemačka. Pjesme su joj objavljivane u medjunarodnim zbrikama: • Valentinovo ( Medjunarodna zbirka ljubavne poezije), Zagreb 2013; • Valentinovo, Zagreb, 2014 ; • Zajednička zbirka za djecu "Zagrli zivot", Subotica 2014; • IZVAN DOMETA, Sarajevo 2013; • Biograd na moru, Hrvatska, 2013; • Zbirka pjesama „Kišom umivana“ u izdanju UG HRAST, Gunja 2012; • Zbirka pjesama "U procjepu duše" u izdanju "Bosanske medijske grupe", Tuzla 2015.g.

OSTAVITE ODGOVOR

Unesite vaš komentar!
Molim unesite Vaše ime