Razrednica…

0
123

Priča iz moje prve objavljene zbirke kratkih priča i novela “Poznanik”…


Bila je sitna i nevjerovatno mršava žena, toliko mršava da, kad sad pokušavam u glavi oživjeti njen lik, stalno mi se nameće slika onog zatočenika iz logora Omarska, koji je postao sinonim za stradanja ljudi u ovom zadnjem ratu. Naš narod ima jednu riječ koja, čini mi se, na najbolji i najezgrovitiji način opisuje takvu osobu. Škorav!? Ta riječ u sebi objedinjuje nekoliko osobina (anoreksična figura, tanke usne, izražene jagodične kosti, upale očne duplje, dugi tanki prsti na rukama…) . Siguran sam da moji vršnjaci, mislim na one koji su takvo iskustvo imali, naročito dobro pamte te šake!? Jer, brale moj, kad te zvekne tim zmijolikim prstima po obrazu, pola lica ti izgleda kao da si se namazao ratničkim bojama, a nesrećni obraz još satima trne kao poslije primljene injekcije pred vađenje zuba.

Pogađate, radi se o učiteljici.

Ukoliko me sjećanje ne vara bila je rodom s Majevice, okolina Lopara. Ratno siroče iz Drugog svjetskog, najosjetljivije godine rane mladosti je provela u partizanima koji su joj bili i majka i otac. Od najbližih je imala samo mlađeg brata kome je pak ona zamijenila roditelje. To je sve što znam o njenoj biografiji, ali za ovu priču to nije ni važno. Elem, bila je učiteljica u osnovnoj školi koju sam pohađao, ali ne bilo kakva. Samo na pomen njezinog imena, mi đaci bi iste sekunde prekidali dotadašnju aktivnost (kakva god da je bila) i uspaničeno se osvrtali očekujući da čujemo njen prodoran vrisak od koga nam se kosa na glavi dizala.

Kad sam kasnije, u višim razredima, pročita Ćopićev roman “Orlovi rano lete”, njegov učitelj “Paprika” je skoro pa bio replika moje učiteljice. Zašto kažem skoro? Zato što ona u suštini nije bila loša osoba, dapače. Prema dobrim i pristojno vaspitanim đacima, bila je više nego rođena mati. Često nam je pričala svoje ratne avanture i pri tome ne vodeći baš računa o “rječniku”, a mi djeca smo u tim momentima, baš zbog toga bili presretni jer smo se osjećali kao dio zajedničke, imaginarne porodice. Tolerisala je ona i sitne nestašluke, ali bezbrazluk, ljenost i razmaženost su na nju djelovali kao crveno na bika u areni. Tada se pretvarala u aždahu (bar mi smo to tako doživljavali). Iz ove perspektive mislim da je, kao posljedicu rata, patila od onog što je danas poznato kao PTSP (postrumatski stresni poremećaj) i da, danas, nikada ne bi radila u prosvjeti jer bi bila ili uhapšena ili bi je srce izdalo zbog onoga u šta nam se školstvo pretvorilo.

Prema meni je od prvog upoznavanja imala drugačiji odnos. Pretenciozno će zvučati ako kažem da me zavoljela, ali da je prema meni osjećala veliku simpatiju, to sam siguran. Tada o tome nisam razmišljao, bio sam zadovoljan što sam, na neki način, njezin miljenik i bio sam ponosan zbog toga. Sjećam se, jedne prilike, nekoliko nas smo zaboravili uraditi domaći zadatak (ne znam kako, ali i meni se to dogodilo što je inače bio presedan). Prilikom pregleda, kad bi došla do đaka koji nije imao zadaću, vidno ljuta bi samo rekla: “ispruži ruke”! Tada bi ivicom lenjira, od koga se nije odvajala, raspalila po dlanovima prvo jedne, a zatim druge ruke. Kad je došla do mene, ja sam već čekao ispruženih ruku i pognute glave jer me bilo strašno stid svog “bezobrazluka”. Ona me iznenađeno pogledala i uz komentar “zar i ti???”, pljosnatom stranom lenjira izvela nešto što bi se moglo nazvati udarcem i odmah prešla na mog druga iz klupe koji takođe nije imao zadaću. Taj moj drug je inače bio mangup, često se tukao i pravio druge probleme, a pri tome je bio i loš đak. Nakon što je prema njemu primjenila standardnu proceduru, on nije mogao izdržati, a da plačnim glasom ne “lane”:

– A što njega niste udarili kao nas ostale!?!!?

Na ove riječi, ona se toliko ražestila da sam pomislio da će joj oči ispasti od ogromne količine bijesa koji je iz njih sijevao:

– Zato što je njemu prvi, a tebi stoti put, ljenčugo bezobrazna… njemu prvi, tebi stoti… njemu prvi, tebi… stotiiiii!!!!!

Vidno zadihana, ponavljala je nesuvislo posljednje riječi i napokon izmorena od silnih zamahivanja, izlomila lenjir udarajući ga ne birajući mjesto. Za to vrijeme ja sam se šćućurio u klupi, sa pomiješanim osjećajima, što stida što straha, ali i posebnim osjećanjem nelagode što me izdvojila od ostalih. Taj događaj mi se toliko uklesao u moje biće da nikada više zadaću nisam zaboravio napisati.

Kako smo prelazili u više razrede tako je i ona “napredovala” s nama. Od učiteljice postala je nastavnica i pratila nas kao razrednik sve do sedmog razreda. U međuvremenu smo se navikli na nju (i ona na nas), znali smo čime je nećemo naljutiti i kako da izbjegnemo njene vaspitne metode. Naravno, postajali smo i zreliji i naš odnos s njom je počinjao biti više drugarski, ali poštovanje koje nam je što milom-što silom usadila, nije dolazilo u pitanje. Iz perioda kad nas je već počinjao polako zahvatati pubertet i kad smo mi muški počeli gledati djevojčice iz razreda “drugim očima”, ostala mi je u sjećanju jedna “anegdota” čiji je glavni inicijator i protagonist bila (opet) naša razrednica. Jednom prilikom sam naročito dobro spremio neku lekciju koju sam odgovarao pred njom, a kako sam inače spadao u “bolje” učenike, ona je, nakon što mi je upisala peticu u dnevnik, vidno oduševljena mojom prezentacijom, “lupila”:

– Bogami Ševa (i ovaj nadimak sam dobio od nje zbog moje muzikalnosti, ali sam se poslije često pitao da li samo zbog toga!?) … ako nastaviš tako, pa poslije i u srednjoj školi budeš kao do sada, daću ti moju Nadu!!!

Ja sam pocrvenio kao da me tek išamarala onim svojim “ručicama”, nisam znao kud prije da pogledam , usta su mi se razvukla u nekakav poluidiotski osmjeh, dok je cijeli razred urlao od smijeha. Znao sam, naravno, ko je Nada. Bila je to njena bratanica, djevojčica koja je bila drugi ili treći razred škole, dakle, sve osim neko ko se može “dati” nekome. Ona se naravno smijala skupa sa ostalima mojoj “nevolji”, ali ničim nije pokazala da se šalila. Nekoliko godina kasnije, kao gimnazijalac sam upoznao dotičnu drugaricu (u međuvremenu je ona izrasla u lijepu i zgodnu djevojku), ali nikad nisam smogao dovoljno hrabrosti da joj se približim (valjda kao posljedica moje predpubertetske frustracije).

U osmom razredu pruzela nas je druga nastavnica, ali nikad nismo zaboravili učiteljicu koja nas je istesala i od nas načinila osobe spremne da se uhvatimo u koštac sa životnim iskušenjima. Nekome će se možda učiniti anahronim i “divljim” metode koje je koristila. No, moram podsjetiti da je to bilo vrijeme drugačijeg sistema vrijednosti, drugih shvatanja i drugačijeg odnosa prema životu. Što se mene tiče, ako bih mogao birati, opet bi radije izabrao to nego ovo što nam se danas servira.
Zvala se Danica Aleksić.