Živim za svaku tišinu u kojoj ćeš me čuti,
dišem za svaki poljubac
koji dobila nisam,
a trebalo je.
Smiješim se svakom ljubavnom paru
radujući se njima,
kao da smo to nas dvoje,
a nikad nećemo biti.
Nikad nismo bili
a bili smo uvijek…
Ostalo je sve u nedosanjanom poljupcu,
kapima kiše u dahu jeseni,
hotelska zavjesa,
dodir pogleda.
Kafa prosuta po haljini,
ulična rasvjeta koju smo
gledali sa prozora.
Grlile su se misli,
trazile su se čežnje,
dozivale se iskrice u očima.
Ostalo je sve na grešnim mislima
na grijehu sto ne bješe grijeh,
najveći grijeh koji smo učinili
je što smo samo sanjali…

Crvena tinta ispod nokata,
Izgreban kožni pergament
Sa riječima što su se same utisnule,
Kroz poljupce ubice.

Dokazi nevidljivi,
Modrice na duši,
Forenzičari ne vide.

Toksikologija nije našla tragove otrova,
Samo jednu ranjenu srnu,
U oblutcima njenih irisa.

Modus operandi isti,
Žrtva je druga.
A Ubica na slobodi.

Povedi me,
koracima Ljubavi,
ulicama Snova
do ruba,
tamo gdje horizont,

valove morske dotiče.
Izvuci me iz priče,
između redaka tvojih,
moja je kosa upletena.
Hoću stvarnost u oku svome,
hoću da budem još jednom,
žena.

Oživi me!Opet!
Poljupcem svojim,
usnulu,
sa nekih trideset i pet.
Da udahnem vazduh,
što ljubavlju miriše.
Da budem ptica,osjetim let.
Oživi me još jednom!
Sad! I nikad više!

Ti baš ne umiješ, lijepo, onako ljudski, na pristojan način,da nedostaješ!? Nego me oduvaš kao vjetar suho lišće pa ostanem bez daha…

OSTAVITE ODGOVOR

Unesite vaš komentar!
Molim unesite Vaše ime