DOPUSTI DA TI PJESMOM PRIČAM
Znaš, nikad ti nisam pričala
o ispredenoj glazbi koju
čuvam u prstima.
Nisam ti ni mogla pričati,
oni su ti sami htjeli reći.
Da, i nikad ti nisam pričala
kako moji prsti pjevaju.
Ni to nisam mogla,
jer prsti imaju pjesmu
koju samo oni znaju.
Prsti su pobjegli od mene
i tragaju za prepoznatljivom
mekoćom dodira.
Znaš, oni su naučili i plesati…
Sad polako zaboravljaju korake.
Zaboravljaju pjesmu.
Zaboravljaju glazbu.
Sve je utihnulo,
no, njima još teku
rijeke neispisanih slova,
neotplesanog plesa,
glazbe u tragovima…
Dopusti im da ti
pjesmom pričaju,
jer… eto, kroz pjesmu
imat ćemo dodire,
čarobne trenutke.
Pjesmom ćemo oživjeti
usnule snove…
Zato, ljubavi moja
pusti me da ti pjesmom pričam,
ne daj mi da zaboravim stihove… |
PREDAJA PJESNIKA
Izbrisane pjesme prepune
imaginacije, nekih dalekih
horizonata, svitanja gdje
Sunce mijenja svoje buđenje
ili Zemlja putanju, razbijam
u prašinu nošenu pustinjskim
olujama.
Ispisana slova nekog apstraktnog
značenja razbacujem u vjetar.
Neka idu bestraga.
I Vjetar, i Sunce na sjeveru i Kiša…
Sve neka nestane, neka prestane.
Ne tražim ništa. Ne molim nikog.
Ne želim … Ne, baš to ne želim.
I prkosim vremenu,
odolijevam udarcima
proklete materije bez topline.
Bez duše. Samo protokoli.
Užasavam se protokola.
Dajem i uzimam bez najave.
Ljubim bez dogovora.
Hodam pognute glave gledajući
otužno, mokro lišće koje gazim.
Podsjeća me na moje umrtvljene,
ubijene snove, na radost trenutka
kad je nebom sijevnula munja
prepuna krijesnica.
Samo mi se učinilo da su bile
odaslane meni.
Shvatih: Ex nihilo nihil fit…
Moje su pjesme umrle.
Poeta se predao.
. |
