Oproštaj

0
101

–  Možeš li da izađeš… nakratko?
–  ???!!! – Ma gdje si ti to?????
–  Tu sam… blizu, u ovom parku, tu iza…
–  Ali, ali…kako, otkud, kad si stigao?
–  Možeš li izaći ili ne!?
–  …. mogu! Samo da se javim šefu… Oj Bože… uhhhhhhhh…

Prekide vezu. Nervoza. Hladan znoj. Odavno nema srce. Presahlo je kad je napisala „ako me voliš, ne zovi?!“. Ostao je samo komadić iz koga se nije dao istjerati djelić njene duše. Umjesto njega ima bombu. Tempiranu. Čuje kako otkucava. Moli se da ne detonira prije no što je vidi. Posljednji put. Rekli su da mu je malo ostalo i da polako svodi račune. Pošto je u tome uvijek bio pedantan i pravovremen nije imao šta svesti. Osim ovog jednog. Ne može umrijeti a da se još jednom ne ogleda u njenim smaragdnim očima. Samo ga sjećanje na njih može prevesti preko Sirat ćuprije. Zato je posljednju ušteđevinu potrošio na avionsku kartu i došao.

Park je prelijep. Bavarsko pretjerivanje u urednosti i težnji ka savršenstvu. Drvoredi i staze se strogo drže geometrijskih zakonitosti. Jednom riječju sklad u koji se on nikako ne uklapa. Energija kojom zrači je sasvim sigurno uznemirila jato vrana pa se sad nesnosno svađaju i remete dotad prijatnu popodnevnu tišinu ispod stoljetnih hrastova i platana. Nema strpljenja da sjedi i čeka. Hoda tamo-amo izazivajući podozrive poglede šetača pasa i dokonih penzionera što igraju Šah na obližnjoj klupi. Ili to bijaše Dama? Nije siguran jer se ne može koncentrisati ni na šta u ovom momentu.

Ugleda je nakon desetak minuta. Žurno se kretala glavnom alejom tipkajući istovremeno na mobitel. Zazvoni mu.

–  Tu sam vidim te. Pravo ispred tebe. Evo mašem ti! – reče prije nego što prekide vezu.

Prije no što odlučnije krenu prema njemu, primijeti da se instiktivno i oprezno ogledala oko sebe. Zna i zašto, ali mu je odjednom svejedno. Tačnije, sa zaprepašćenjem shvati da mu podsvijest, negdje u potaji pokvareno likuje što ju  je stavio pred svršen čin. Sebično? Možda, ali nije želio glumiti paćenika. Ne u ovakvom trenutku. Krajnje je vrijeme za iskrenost koliko god ona koštala. Ako pri tome treba sve ogoliti onda „let’s the masks fall down“.

Zaustavi se metar od njega i pruži mu ruku. Dođe mu da se nasmije i to onako, nekontrolisano…luđački. Shvati da je njegova nervoza ništa u odnosu na njen strah da bi ih neko mogao vidjeti zajedno. No, bez obzira na to, nije ga briga. Privuče je k sebi, čvrsto zagrli i poljubi u znojem orošeno čelo. Osjeti blagi otpor ali ne htjede popustiti. Ne ovaj put. Potraži joj usne, ali se ona otrže i brzo odmače na udaljenost dovoljnu i za najzagriženijeg kritičara-moralistu. Ošinu ga nekom čudnom mješavinom pogleda progonjene košute i vučice koja brani svoje mladunce.

–  Otkud ti, zašto si došao?

Steže ga u grlu. Prešao je jebenih hiljadu kilometara da bi njene prve riječi upućene čovjeku u koga se nekada klela bile „zašto si došao???“. Konačno shvati da cijelo vrijeme pokušava zalijepiti razbijen krčag za koji je umislio da je kineska vaza, a on je, u stvari, običan bezvrijedni bosanski glineni ćup. Iako je tvrdila suprotno sad je siguran da ga nikad nije voljela i da joj je cijelo vrijeme samo imponovalo što eto ima nekoga za koga je sigurna da je voli. Sve drugo je bila obična farsa. Igra u kojoj je on po potrebi bio pajac, uveseljivač i ispunjivač praznina koje su se, s vremena na vrijeme, javljale u njenom životu, ili pak psiholog, bračni savjetnik ili stariji brat, koji su tu kad zatreba počistiti bračna sranja ili amortizovati posljedice ženskog hira i bezobrazluka. Doduše, mora priznati da ga je ona često upozoravala na kontrolu sopstvenih emocija, no uvijek mu se činilo da je to činila samo onako, reda radi. Dapače, bio je siguran da je njenoj sujeti itekako godila njegova ljubav.  Čudno, ali ovo nemilosrdno samoranjavanje činjenicama kreiranim sopstvenom sviješću, ipak ne pojača njegovu tugu. Upravo suprotno. „Neću joj reći istinu“ – odluči.

–  Imam rodicu tu u susjednom gradu. Bio sam kod nje pa ‘ajd reko’ da te vidim kad sam već tako blizu – slaga.
–  Vidi, drago mi je što te vidim ali znaš i sam …. sve smo si rekli. Ne bih mogla izdržati još jednom ono kroz što sam prošla. Žao mi je ali tako stoje stvari.
–  Nije ti žao!
–  Molim???
–  Nije ti žao, pusti to. Lijepe riječi koje zvuče lažno i isprazno je bolje izbjeći, jer mogu napraviti veću štetu od ružnih koje su istinite.

Ona ne odgovori i oboje zaćutaše. Odjednom se činilo da se tišina može rezati nožem.  Postade neizdrživo.

– Čuj, moram da idem. Radim i šef me pustio samo na par minuta – reče lomeći prste i izbjegavajući da ga direktno pogleda u oči duže od par sekundi.
–  Idi. Ja ću još malo posjediti ovdje u parku a onda ću…. – neodređeno mahnu rukom.

Ona zausti da ga još nešto pita ali se predomisli. Znao je. Strah joj je paralisao sve ono što ju je činilo vrijednom i pretvorio je u bezlično biće koje je više ličilo androidu nego osobi s dušom. Osjećao je da je neizdrživ nagon tjera da se makne iz njegove blizine.

–  Čuj sretan ti put i zbogom. Čuvaj se. – okrenu se da pođe a onda zastade, uzdahnu i vrati se. Priđe mu, nježno ga zagrli, ostade tako par trenutaka a onda se bez riječi udalji lagano trčeći. Kad je dovoljno odmakla pažljivo, da ne razmaže šminku obrisa neposlušnu suzu koja je tvrdoglavo nastojala izaći van.

Pratio ju je pogledom dok je zamicala za ugao tržnog centra. Praznina koju je osjećao je prijetila da se pretvori u Crnu rupu koja će ga cijelog progutati. Bomba u grudima kao da je uzela pauzu jer se kuckanje više nije čulo. Ipak će, kad dođe vrijeme, morati bez ičije pomoći preko Sirat ćuprije. Uostalom tako je i zapisano. Polako se spustio na obližnju slobodnu klupu, naslonio na ranac i sklopio oči. Samo malo da dremne.

…….

Našao ga je čuvar parka dok je u predvečerje vršio obilazak. Drmusao ga je da mu kaže kako ne može spavati tu, na otvorenom, a onda je zaprepašteno ustanovio da čovjek ne diše. Dok je provjeravao nesretnikovo stanje začu se zujanje i čuvar preuze pristiglu SMS poruku. Sa ekrana se smiješila prelijepa žena srednjih godina a ispod je bljeskala poruka „Ti si najbolji prijatelj kojeg sam ikada imala“.