Strah

0
43

Strah je osjećanje koje zauzima veoma važno mjesto u životu čovjeka, često i sudbinski važno. Neka istraživanja govore da je strah zasigurno najjači čovjekov osjećaj, jači čak i od ljubavi. Naime osjecaj ljubavi je postojaniji ali strah ima neuporedivo jači intenzitet i njegovo dejstvo često može biti pogubno. Čitava historija ljudskog roda govori u prilog toj činjenici jer su se “zahvaljujući” strahu formirale i nestajale čitave civilizacije, ljudi su zbog straha išli u ratove, ginuli ili ostajali živi, strah zna poprimiti takve razmjere da čovjeku potpuno blokira um (tzv. paralizirajući strah)… Strah je vječita i neiscrpna tema kojom je čovjek opsjednut, pa je tako oduvijek bio inspiracija mnogim autorima za njihove umjetničke aspiracije i opservacije a s druge strane ima puno onih koji uživaju u konzumiranju “vještački” izazvanog straha zbog enormne količine adrenalina koja se stvara u organizmu kao posljedica tog osjećanja . Tako su i dan-danas tzv. “horor” filmovi na vrhu top liste gledanosti, a literarni žanrovi poput trilera, psiho romana i tekstova o nadrealnim bićima i pojavama, skoro uvijek bestseleri.

Nisam stručnjak iz ove oblasti i ne znam koliko sam u pravu ali želim ovdje naglasiti jedno drugo svoje zapažanje u vezi straha za koje mislim da i nije samo moje, a to je da postoje osobe koje se “hrane” tuđim strahom i pod dejstvom te “hrane” u stanju su učiniti stvari koje inače nikad ne bi, ali isto tako ustuknu pred osobama koje na taj strah ne reaguju očekivano.

Neposredno pred ovaj zadnji rat u jednom bosanskom selu zbližilo se dvoje mladih, mladić i djevojka, koji su pri tom bili različitih nacionalnosti i različite vjere. Oboje su znali da njihova veza ne može duže potrajati jer su bili odgajani u strogo patrijarhalnom duhu gdje je vjerska pripadnost bila nepremostiva prepreka pogotovo u ruralnim sredinama. No, mladost k’o mladost, kad je ljubav u pitanju ne obzire se baš na prepreke i ograničenja uspostavljena od strane starijih, pogotovo ako su ta ograničenja relikt prošlosti i nemaju prihvatljivo uporište u logici mladih i životom neiskvarenih osoba. Uprkos protivljenju roditelja nastavili su da se tajno sastaju. Došla je 91. godina, država je pucala po svim šavovima, narod počeo grupisati po nacionalnim torovima. U njihovom okruženju se se uveliko dešavali događaji koji su se otimali svakoj kontroli, zbivanja koja će nepunu godinu kasnije dovesti do najveće tragedije i stradanja naroda na ovim prostorima od drugog svjetskog rata. U to vrijeme smo svi bili “zaraženi” virusom politike i doslovno, niti jedan susret, sastanak, skup, bilo da se radi o porodičnom okupljanju, susretu prijatelja ili ljubavnom sastanku, nije se mogao ostvariti a da se kao nezaobilazna tema ne nametne priča o krivici i odgovornosti ovih ili onih, naših ili vaših, za uzavrele strasti i tenzije zbog kojih se rušilo sve ono što su naši preci godinama gradili. Strah i sumnjičavost su se polako i neminovno uvlačili u srca ljudi a krilatica kojom su se pokušale odgajati mlade generacije, “bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti”, se pokazala kao obična floskula, kojom su neko vrijeme bili zakamuflirani stvarni osjećaji međusobnog nepovjerenja, potisnutog revanšizma pa i mržnje. Dakle, stvoreni su svi uslovi da se u ljudima afirmiše sve ono najgore i da đavo poslije dužeg vremena nadjača anđela.

Njihov posljednji sastanak djevojka nikad nije zaboravila. Sjedili su uveče, na usamljenoj klupi u parku, pritisnuti onom nesnošljivom tišinom za koju se čini da i eksplodirala ako bi je riječ ljudska prekinula. Ipak, u jednom trenutku on više nije mogao izdržati i prekinuo je tišinu.

– Bojiš li se ti mene?

– Zašto bi te se bojala?

– Hajde nemoj da se praviš blesava, pa vidiš šta se događa…

– Ne vidim i neću da vidim. Ja se u tome ne nalazim, politika me ne zanima, nikog ne diram i ne vidim razloga zašto bi’ se bojala.

Mladić je u tom momentu izvadio nož i prislonio ga djevojci na grlo.

– A sad, bojiš li me se sad?

S oštricom pritisnutom uz mekanu, bijelu kožu vrata, djevojka ga je prkosno pog-ledala u oči i prošaputala:

– Jednom se umire dragi moj, i ako misliš da će ti oružje pribaviti poštovanje za ko-je očito misliš da ti ga drugi dovoljno ne ukazuju, mnogo se varaš. Vrijednost čov-jeka se mjeri drugačijim aršinom.

Momak ju je gledao par trenutaka nakon kojih je sklonio nož i uzvratio:

– Ne znam da li si naivna ili ludo hrabra…. možda i jedno i drugo, ali definitivno nisi za život ovdje. Zato ti savjetujem da ideš negdje odavde, jer ako ostaneš neće biti dobro po tebe.

To veče je bilo njihovo posljednje viđenje i nikada ga nakon toga nije srela, niti zna šta je bilo s njim. Ona danas živi u jednoj evropskoj državi u koju je otišla kao iz-bjeglica, neposredno prije nego što su svađe i incidenti prerasli u otvoren oružani sukob.

Možda ova priča nije najbolji primjer, ali sam se i sam nekoliko puta u životu našao u situacijama koje neminovno kod čovjeka izazivaju strah. Za čudo, na svo-je iznenađenje, a još više na iznenađenje proizvođača tog straha (ako se radilo o osobi, a najčešće jeste), reagovao sam na način sasvim suprotan očekivanju i to je polučilo povoljan rezultat za mene. Razmišljajući o tome došao sam do zaključka da, ako se već ne mogu izbjeći okolnosti koje izazivaju strah, mnogo su veće šanse pozitivnog ishoda ako se on po svaku cijenu suzbije i ne pokaže, nego ako se čovjek u strahu prepusti na milost i nemilost generatoru straha.

OSTAVITE ODGOVOR

Unesite vaš komentar!
Molim unesite Vaše ime