Cijedim sebe kraj šporeta
Dodajem cimet kolaču
I serviram mu se pored stola
Hranim ga
A ona mu primakne laskavu riječ
I on sit
Mene
A sit gladnom
Ljubavi
Ne vjeruje.
Volim te danima,
a nešto mi ne da da te stavim u pesmu.
Rekla bih da te stih i ne dotiče.
A napišem ih za tren, inače.
Dovoljno je da mi se voli.
Ili da mi se plače.
Kažeš – mator si
i teško zaljubljive prirode.
Ja ti verujem.
Ja ti sve verujem.
Uostalom,
neko mora da veruje.
A neko da...
Ko će noćas da te ljubi
Kad pod jorgan skriješ snove
Kad drhtava , uplašena
Pobjegneš u neke kutke
Sasvim strane i daleke,
Ko će u taj časak dugi
U mislima koje plove
U mirisu hrizantema
Da te još jedared ćutke
U zagrljaj čvrsto stisne,
Pa zacijeli gdje su sjekle
Sve te tuđe riječi neke.
Ko će noćas da...
Spuštam se stepenikom na tlo zavičaja i na polupraznoj stanici pogledom tražim poznato lice. Studenti već uzimaju prtljag i žurno odlaze u toplinu roditeljskog doma. Nekoliko pari umornih očiju bez sjaja, među putnicima smireno traže dete, snaju, unuče. Vidim prljava stakla na zatvorenom lokalu, pocepane plakate i par starih...
Znaš... ja ću otići jednog dana
Možda će biti novembar
Sasvim sigurno bit će novembar
I vjetar će prestati da duva
Nad tvojim tuđim krovom
Pod kojim si spokojno laku noć izustio
I nećeš osjetiti kada mi duša napusti tijelo
To samo je put iz nečeg u ništa
... ja ću tom prugom sama
U neki svijet dalek...
Kada me jutrom izdaju podočnjaci
kao ova brda između tvoga i moga grada.
Kada raširiš ruke kao ptica, kao pobjednik,
a ja opčinjena varkom i magičnim brojem čekanja,
od sedamsto stopa nadanja,
poželim da je to zagrljaj što me čeka
i čudna igra riječi u rimi
podmiče me varki.
I zamišljam ponovo tvoje ruke kao kraci na...
