Zvijer

0
55

Tamnocrvena i gusta, krv je kapala sa oštrice noža koji je držala u svojoj ruci. Stajala je na ivici kamenite provalije i posmatrala kako sunce provlači svoje zlatne prste izmedju krošnje zelenih borova i prepušta krilima sutona da zagrli svojim neprozirnim ogrtačem cio horizont. U trenucima u kojoj je njezina svijest doticala tlo realnosti njene oči su registrovale tihu skromnu ljepotu ispred sebe.Stjenovite gromade između kojih su rijetka stabla borova strčala kao da su nepažljivom rukom sađena.

U odsjaju njenog oka sijalo se jezero i na svojoj mirnoj površini ljuljuškalo je par tek procvalih lotosa.Gubila je iz vidokruga svojih očiju to tiho polaženje prirode na počinak.
U tom flegmatičnom pogledu samo se ponekad nazirao odsjaj malog dragulja sa lotosima.Osjećala je kako krv lijepi za njene prste koji su bili modri od nekontrolisanog stiskanja. Sladunjavi miris krvi dražio je njene nosnice, stisnula je zube i od mekih usana ostade samo jedna crta na njenom blijedom licu. Povjetarac se igrao sa njenom kosom, noseći joj čuperke u oči, koje je odsutno sklanjala rukom.

Pokušavala je najezdu misli otjerati diveći se prizoru koji se pružao pred njom ali one su se kao guje otrovnice preplitale kroz njenu svijest dolazeci odnekud izdaleka. Jedne su odobravale i bile zadovoljne njenim ujedom, druge su vrištale, prekorijevale, sudile.
Nije htjela da ih sluša ni jedne ni druge. Dvije bitke u njenom krhkom tijelu koje su vodile nevidljive sile one sile od postanka čovječanstva koje su ljudi slijedili ili kršili.
A da je sve samo u njihovom načinu prihvatanja i prosuđivanja da sami stvaraju svoje granice kojih se i sami kasnije sami teško drže. I nepisana pravila kojih se većina držala ali klela onog ko ih je izmislio. Jer svako odricanje da bi se uklopili u neki šablon koji su sami napravili činilo je život težim. Život  koji je pun skrivenih želja, stidljivih strasti, zavisti, čak do te granice kada dižu ruku na nekog i onda sami ustuknu pred onim što njihova svijest može sve i da pomisli. Pitajući su u strahu jeli to ljudski ili nije?

I užasnuti s tim su imali noćne more, vjerujući kako ih je napustio svaki osjećaj ljudskosti. Samo što je malo takvih koji svoje nakane pretvore u djela. Nije imala više nikakvih granica po kojima bi mogla sebe da osudi. Zar svi mi ne slijedimo bar donekle svoje srce? Zar ono što leži na duši kao breme nesmije da se oslobodi jednim učinjenim djelom. Zar smo tako neuki, tako uske svijesti da puštamo druge da nam donose presude iako neznaju kako je naša duša osakaćena s tim.Tko je pisao pravila? I tko se uvijek držao njih? Taj koji je pisao pravila nije imao nikakvih osjećanja  nije živio ovozemaljski život malih pijuna koji su posvuda raspoređeni nosili svako svoj jad i čemer imajući na umu da bi neku nepravdu mogli i da isprave ali nisu imali u rukama Bič Božiji…

Vučica

Prethodni članakNisam ja za švalera
Naredni članakCigarete
Mina (Iskrić) Imširović, rođena je 14.10.1972 u Međeđi Gornjoj, opština Gradačac, BiH. Osnovnu školu je pohađala u Gornjoj Međeđi a Srednju trgovačku završila u Srebreniku. Prve stihove je počela pisati još u črtvrtom razredu osnovne škole, ali je pravu pjesničku zrelost stekla u dijaspori (Njemačka, Švedska, Slovenija, Njemačka). Danas živi i radi u Augsburgu, Njemačka. Pjesme su joj objavljivane u medjunarodnim zbrikama: • Valentinovo ( Medjunarodna zbirka ljubavne poezije), Zagreb 2013; • Valentinovo, Zagreb, 2014 ; • Zajednička zbirka za djecu "Zagrli zivot", Subotica 2014; • IZVAN DOMETA, Sarajevo 2013; • Biograd na moru, Hrvatska, 2013; • Zbirka pjesama „Kišom umivana“ u izdanju UG HRAST, Gunja 2012; • Zbirka pjesama "U procjepu duše" u izdanju "Bosanske medijske grupe", Tuzla 2015.g.

OSTAVITE ODGOVOR

Unesite vaš komentar!
Molim unesite Vaše ime