Zemlja Hercegova

0
61

Regija je dobila ime po Hercegu (srednjovjekovna titula velikaša u Hrvatskoj i Bosni) Stjepanu Vukčiću Kosači, bratiću velikog vojvode bosanskog Sandalja Hranića Kosače. Pošto je na vrhuncu svoje moći vladao golemim područjem od Lima i Drine pa do Imotskog, a istovremeno bio veliki suparnik bosanskom kralju (često je ratovao protiv njega), nakon pada zemlje kojom je upravljao pod Turke Osmanlije, ovi su tom području, po njegovoj tituli, dali ime Hercegovina. Ja sam se ovaj put odlučio za onu “zapadnu”, koja, uprošteno rečeno, geografski obuhvata krajeve koji se prostiru zapadno od rijeke Neretve do granice sa Hrvatskom a na sjeveru je “zatvoreno” planinskim vjencima Vran i Čvrsnica.   Područje je uglavnom naseljeno Hrvatima i desetljećima je (pa i stoljećima) spadalo u najnerazvijenije krajeve takozvanog zapadnog Balkana. Surovi uvjeti za preživljavanje kao i neke druge historijske okolnosti doprinijele su da je katoličanstvo i “hrvatstvo” bilo jedini vrijednosni kriterij koji je definisao odnos tih ljudi prema ostatku svijeta. S druge strane, svi režimi koji su nad tim prostorom imali političku vlast, prema njima su se odnosili maćehinski i bez ikakvog razumijevanja za njihove svakodnevne probleme i teškoće. Zato se u njima stvorio jak otpor prema svemu što je dolazilo izvan njihovog kulturno-historijskog i vjerskog kruga, te nije čudo što je ustaška nacionalistička ideologija upravo tu našla najpogodnije tlo i pustila duboko korijenje. Na žalost i uglavnom, to se ni do danas nije mnogo promijenilo iako su okolnosti u potpunosti drugačije. Danas je to jedna od najbogatijih i najrazvijenijih regija u BiH i prava je šteta što oni koji bi trebali da podižu svijest svog naroda, učeći ga toleranciji, multietničnosti i uopšte novim vrijednostima koje nameće savremena civilizacija i time ga uključe u savremene svjetske trendove, u tom pogledu čine vrlo malo ili skoro ništa. (Da me se pogrešno ne shvati, to nije jedino mjesto gdje bi se trebali početi primjenjivati slični “prosvjetiteljski zahvati”. Isto se odnosi i na neke druge krajeve Bosne i Hercegovine, pa i čitavog regiona Zapadnog Balkana, no pošto to nije primarna tema ovog putopisa, elaboraciju na tu temu ću ostaviti za neku drugu priliku.) Završio bih ovu temu konstatacijom da je zbog svega navedenog, u posljednjem ratu i došlo do sukoba između Bošnjaka i Hrvata a da su se antagonizmi stvoreni kao njegova posljedica, održali i do danas. To je naročito uočljivo u Mostaru gdje još uvijek postoji podjela na “Istočni Bošnjački” i “Zapadni Hrvatski” dio i zbog te činjenice grad nazaduje u svakom pogledu.
Pošto ovaj tekst ne želim pretvoriti u politički pamflet protiv svake vrste nacionalizma i segregacije, međunacionalne mržnje i netrpeljivosti (mada itekako ima razloga za takvo što), zadržaću se na suštini, a to je moje putovanje, kao izraz želje da se lično upoznam sa dijelom svoje domovine prema kome sam imao “mišljenje s rezervom”.
Dakle, smislio sam plan. Uzeću smještaj u Mostaru a onda ću odatle prokrstariti zapadnohercegovačkim platoom na putu do mora i nazad (da, ipak ću otići i “bućnuti” se u “Plavi Jadran”, bilo bi šteta biti tako blizu, a to ne učiniti). Smišljeno-učinjeno.

STARI MOST

Prvi dan svog boravka sam iskoristio da dobro upoznam najpoznatiju mostarsku znamenitost, staro gradsko jezgro i njegov “biser” Stari most preko Neretve. Odmah da kažem… iako je u pomenutim sukobima stari grad bio skoro potpuno razrušen a most srušen, sve je obnovljeno i ponovo “živi” životom jedne Venecije, Dubrovnika, sarajevske “Baščaršije”. Sve vrvi od turista, većinom stranaca. Moram takođe dodati, da su i cijene – tu negdje. Moja preporuka: ako želite objedovati ne činite to u krugu poluprečnika 200 metara od Starog mosta, prošetajte malo dalje središnjom pješačkom zonom, jesti će te takođe dobro ali će te platiti puno manje, čak i do 50%. Ako pak želite popiti kafu s pogledom na most i Neretvu, popnite se do kafića “Terasa” (ulaz iz Titove ulice). Platićete, doduše, kafu 2 KM (1 €) ali vjerujte, isplati se (kolači su im takođe vrhunski, provjereno).
Moram ovdje pomenuti Anitu! Ta izvanredna žena je književnica iz zapadnog dijela grada (o tome kako smo se upoznali ne bih ovom prilikom), veoma poznata i popularna u ovom dijelu Hercegovine, po svojoj domoljubnoj poeziji. Sjajna žena i prijatelj, koja je, unatoč porodičnim problemima koji su je tog momenta zaokupljali, našla vremena da mi posveti par sati kako bi mi boravak u njenom gradu, učinila još prijatnijim. Rekoh da je poznata po domoljubnim pjesmama ali moram dodati da piše i izuzetnu ljubavnu liriku. Stoga preporučujem svima koji uživaju u najsuptilnijim izričajima ljudske duše, zbirku pjesama “Druga riječ je ljubav” i multimedijalni projekt pod nazivom “Sretno Valentinovo”, rijetko “zanimljiv produkt” u kome je pokazala ne samo ljepotu svog pjesničkog izričaja već i uzuzetne glumačke kvalitete. U posljednje vrijeme se iskazala i kao romanopisac sa svoja dva romana “Medaljon” i “Posljednji”. Ubijeđen sam da će sadržaj prvog jizazvati različite reakcije u javnosti, jer u njemu obrađuje temu zločina komunista nad žiteljima Zapadne Hercegovine, neposredno poslije Drugog svjetskog rata (drugi, na žalost, još nisam stigao pročitati ali znam da je tematika slična). Pošto tema ovog teksta nije kritički osvrt na njeno djelo, priču o Aniti bih ovdje završio uz konstataciju da, koliko god se neko slagao ili ne sa “porukama” kojima “dišu” njeni romani, ne može se poreći činjenica da se radi o izuzetnoj umjetnici i osobi. Ona mi je, dakle, predložila itinerar putovanja, koji sam ja, uz neznatne izmjene, i prihvatio.
Ujutru, odmah nakon što sam za doručak isprobao mostarsku Zeljanicu, u svom Renault Megan-u sam se počeo “verati” serpentinama brda Hum. Na raskrsnici Čitluk – Široki brijeg, odabrao sam Čitluk koji je južno, nasuprot Širokom, jer mi se to nekako učinilo logičnijim izborom. Ne znam zašto sam ranije mislio, kad se čovjek popne na brda zapadno iznad Mostara, da će tamo zateći sami krš i kamen, pejzaž maltene kao na mjesecu. Kakva zabluda!? Gore me čekalo svojevrsno iznenađenje u obliku nepregledne ravnice, prošarane zelenim poljima, duhana, pšenice (ili neke druge žitarice) i naravno vinogradi. Naravno, kao i drugdje, i ovdje se vidi jako puno novoizgrađenih privrednih objekata, kuće su sve nove, sa lijepim i ukusnim fasadama, a opštem utisku povoljno doprinosi i sam mediteranski milje koji se naprosto osjeća na svakom koraku (voćnjaci smokve, nara, limuna, zasadi breskve i nektarine…). Putna infrastruktura je takođe u dobrom stanju a najvažnije je da nema gustog saobraćaja (za razliku od magistralnog puta M-17, dolinom Neretve). Čitluk je mali gradić, veoma sličan onim gradićima sa američkog Srednjeg Zapada, jedna glavna ulica oko koje su se načičkali kafići, restorani, pekare, male trgovinske radnje koje nekako egzistiraju usprkos nelojalnoj konkurenciji velikih tržnih centara (zamislite, među njima je i “Bingo”, što je za mene bilo ne malo iznenađenje). Nedaleko od Čitluka je i čuveno Međugorje, mjesto “ukazanja” Gospe, Majke Božije. Na žalost, nisam imao vremena posjetiti ga ali ću to sigurno učiniti naredni put jer ovaj obilazak ni izbliza nije dovoljan da bi se upoznali ljudi i podneblje ove bogate i zanimljive regije.

BUTUROVICE – LJUBUŠKI

Iz Čitluka sam krenuo dalje prema Ljubuškom, najvećem gradu Zapadnohercegovačkog kantona-županije. To je grad koji od svih gradova ove regije ima najjaču tradiciju a u 18-tom vijeku je bio i centar Hercegovačkog kadiluka. Ono po čemu se izdaleka prepoznaje je srednjevjekovna tvrđava na brdu Buturovice, dok se sam grad smjestio u njegovom podnožju. Ljubuški i njegova okolina su na mene ostavili najači utisak jer je prebogat prirodnim ljepotama. Rijeka Trebižat uz čije obale je grad i nastao, je prava kraška ljepotica, kristalno čista i puna virova i slapova koji mogu ići “rame-uz-rame” sa nekim mnogo poznatijim atrakcijama kao što su npr. slapovi Krke u Hrvatskoj. Nevjerovatno je da malo ljudi uopšte zna za takvu prirodnu rijetkost i ljepotu kao što je slap Kravica, koji se nalazi samo 5 km od Ljubuškog i idealno je mjesto za odmor i rekreaciju. Pored rijeke Trebižat ljubuški kraj je bogat manjim rječicama i vodenim tokovima te kao takav spada u vodom najbogatiji dio Zapadne Hercegovine. Ja sam se zadržao na izvoru jedne takve rječice, Vrioštice čije je izvorište pravo prirodno vrelo i nalazi se u selu Vitina zapadno od Ljubuškog. U kontaktu sa lokalnim stanovnicima doznao sam da je to mjesto ranije bilo poznato po najboljem bostanu koji se mogao naći na prostoru bivše Jugoslavije i da je to bilo zato što se polje na kojem je bostan uzgajan, navodnjavalo vodom iz te rječice.

 

VRELO VRIOŠTICE U SELU VITINA KOD LJUBUŠKOG

Svoj put prema moru sam nastavio vozeći se zapadno od Ljubuškog prema Imotskom u Hrvatskoj. Granicu sam prešao u mjestu koje se zove Orah (vrlo zanimljivo, s obzirom da se u ovim krajevima, ne znam iz kog razloga, izbjegava upotreba glasa “H” u nazivima toponima kao i imenima ljudi). Preporučujem svima koji putuju na more ovaj granični prelaz i to iz dva razloga. Prvi je taj što će te izbjeći nevjerovatnu gužvu ako odaberete prelaz u Metkoviću, a drugi jer će te doživjeti nešto što ne možete ako putujete standardnim rutama. Ova trasa ide kroz Vrgorac, pitoreksan gradić smješten na obroncima planinskog lanca Biokovo i, kad produžite pravcem prema Podgori, bićete u prilici uživati u nevjerovatnom pogledu na Jadransko more sa visine od cca 1000 metara. A put je odličan i neopterećen.
Pri povratku s mora sam ponovo svratio u ovaj kraj, ovaj put s namjerom da se duže zadržim pored pomenutog vodopada “Kravica”. Nažalost, vraćao sam se preko Metkovića što je bio veoma loš “potez”, jer je to najopterećeniji granični prelaz između Hrvatske i BiH i morao sam čekati pola sata na granične formalnosti. To mi se dogodilo jer u tom momentu nisam znao tačnu lokaciju slapa. Ispostavilo se, nakon što sam u Čapljini skrenuo sa magistralnog puta M-17, da se vodopad Kravica nalazi 22 km od Čapljine a samo 5 km od Ljubuškog!?

VODOPAD “KRAVICA” NA TREBIŽATU

Slap “Kravica” je toliko lijep prirodni fenomen da čovjeku zastane dah od pogleda na tridesetak metara visoku i stotinjak metara široku polukružnu prirodnu rasjeklinu, sa koje se obrušava rijeka Trebižat tvoreći u podnožju vodeni amfiteatar promjera oko 120 metara. Okolina je obrasla bujnim raslinjem koje čitav pejzaž čini još upečatljivijim i ljepšim. Omogućen je i uređen neposredan pristup samom podnožju slapa, uređeno je kupalište sa svim infrastrukturnim objektima koji posjetiocu pružaju dodatan komfor i užitak. Tokom moje posjete na uređenom platou iznad vodopada (ogroman parking prostor) već se nalazilo nekoliko turističkih autobusa iz Češke i Italije sa posjetiocima koji su došli da se dive ovoj prirodnoj ljepoti. Preporučujem svim čitaocima ovih redova da bar jednom posjete ovaj prekrasan prirodni resurs jer će sigurno otići duhovno bogatiji i sa osjećajem nevjerovatnog zadovoljstva.

Obilaskom Kravice, završio sam svoju posjetu Zapadnoj Hercegovini. Šta reći na kraju? Osjećam veliko zadovoljstvo što sam (djelimično) upoznao još jedan dio moje zemlje koji mi je bio apsolutna nepoznanica a pogotovu što sam ojačao uvjerenje koliko je Bosna i Hercegovina lijepa zemlja. Velika je šteta nažalost, što je izgleda većina njenih žitelja ne zaslužuje jer se prema njoj odnose kao prema maćehi. Na kraju sam obećao sebi da ću se opet vratiti, jer jedna posjeta ni izbliza nije dovoljna da se vidi i osjeti sve ono što ovaj kraj pruža. Od svega su najvažniji ljudi a ovaj put, sa izuzetkom Anite,  nisam imao puno prilika da ih upoznam. Akobogda i to ćemo ispraviti.

 

OSTAVITE ODGOVOR

Unesite vaš komentar!
Molim unesite Vaše ime