Svi Bajrami u meni

0
39

Bila je 2010, ma vrijeme blisko, vrijeme koje još mogu da omirišem i osjetim svim čulima. Ja velika cura, iz još većeg grada, nisam mogla da razumijem zašto se moja Majka krije iza mene dok jedemo ćevape u gradskoj ćevabdžinici. Samo sam bila željna nje, i u toj silini mene u meni, ni pomislila nisam šta su njoj ti dani. Šta nose, šta donose. Htjela je Post da obavi, a evo kćer iz daleka došla, ne bi bio red da gladuje.
Silo nečista, zar bi te ubilo čišćnje duše i tijela?
Mogla sam joj veću radost prirediti tim postom nego svim ovim papučama i bluzama sto sam joj na dar donijela. Ja sam ona, dok su popisivali stanovništvo, što se bucala u prsa i izjašnjavala kao ”jugoslovenka”. Ja sam ista ona, što se u Zagrebu pred izbjegličkim šalterom izjasni :
– Ja sam jugoslovenka!
Cijela sala, gomila ljudi pa i zidovi, sve četiri se okrenuše prema meni. Gospođa Silva stiskala me za nadlakticu, govoreći, da to više ne mogu biti. Kako ne mogu biti kada sam bila. Ono što sam bila, to sam i danas. Mati mi reče, kada sam došla, da ću biti tu cijeli ramazan. Bože mili, da li me okrzla ta rečenica dok sam u glavi pravila popis ljudi koje trebam vidjeti i u koju slastičarnu zaviriti, gdje produženi expreso popiti.Sada vidim, ko na zadnjoj rasprodaji da uhvatim nesto po dobroj cijeni, tako sam se ponijela.
Tako sam se ponijela prema Ramazanu i Bajramu i Majki i narodu i Bosni.
U Bosni se ne slave više samo Božići, u Bosni se slave i davno ugušeni Bajrami. Mi smo ih ugušili, zatvorili srca. Da li smo imali razlog, vjerujem da svi vjerujemo u svoje vjerovanje. Slavica mi rece da je šteta da odlazim na prvi dan Bajrama, da nisam prošetala čaršijom, veli:
– Niso, slavlje ne zapamćeno, ja se sva ježim!
Čuj Slavica se ježi, a sta je to bilo sa mnom, na sta se to ja ježim, osim na samu sebe. Zar sam zakopala u sebi ono čega je uvijek u meni trebalo biti. Gledam, Kumić se sa Marijom raduje Bajramu i čeka da proba baklavu ispred dućana. Gdje su Bajrami u meni, gdje su one bijele košulje što prekriju ulicu na putu prema džamiji. Gdje su bili sve ove godine. Drhtavom rukom sam pokušavala da napravim neku sliku sa prozora, sliku sa tim našim stasitim momcima sto su mirno koračali i sa sobom u svojim košuljama nosili moje Bajrame . Majka je mirno servirala u kuhinji i u sobama, izvlačila uštirkane krpice, najljepse čaše, ručno oslikane, koje se inače nikada ne upotrebljavaju. Znači, nema više one naše uzrečice ”Misno suđe”. Na njoj nova bluza. Ja pogleda u svoje farmerice koje nisu dosezale ni do kuda. U sekundi me nesto probode u prsima, u sekundi mi dođe muka na mene, na zakopana blaga u meni. Pokušala sam da se povratim hladnom vodom dok me Majka uplašeno gledala. Nisam joj bila od velike koristi. Sa televizije je odjekivao Bajramski Namaz. Ja sam se u čvor zavezala, sprtljala. Ja koja umijem sa mirom sve podnijeti a u sebi vrištati da nitko ne čuje. Iz mene se prolomi jecaj, ovaj isti kao ove sekunde dok pokušavam da pronađem ove tipke.
Bila sam izgubljena! Bože pomozi mi!
Kakav sebičnjak sam ja, pokondirena tikva koja iz bojazni da će me neko manje voljeti, manje razumjeti, manje prihvatiti, nisam mogla prihvatiti samu sebe. Kako da se opravdam pred onima koji nikada nisu odustali od sebe, kako da se izvinem ovoj najdražoj što mi život dade za ovu bruku zaborava, za ova proganjanja u meni koja me više ne napuštaju. Ja samo znam da treba biti I tamo, svoj. Nije Bajram u baklavi. Bajram je tamo, medju onima koji ga vratiše i u isto kolo uhvatiše sa Božićem. Ima!

Ima, ima i u meni, znaju oni koji me poznaju, ima u mome srcu mjesto za ljepotu vjere, ima u Bogu vjera u čovjeka. Stavlja nas na razna iskušenja ali je strpljiv i oprašta. Zna On!
Od danas pa za na vijeka će me biti!

OSTAVITE ODGOVOR

Unesite vaš komentar!
Molim unesite Vaše ime