“Sveštenik” ili kako pobijediti sebe?

0
23

Prvo što sam zapazio kad mi se knjiga našla u rukama, je nedostatak recenzije. Ovo je prvi roman koji mi je dopao čitanja a da ne postoji recenzija koju inače uvijek prvo pročitam. Prosto zato što volim, prije nego se unesem u tajne autorove inspiracije, pročitati kako su drugi, ljudi “od zanata”, doživjeli djelo koje je predamnom. Nema dakle recenzije, ali zato ima “Riječ autora”. Pročitavši ono što je autorka napisala kao svoje “obrazloženje” nastanka romana, shvatio sam jednostavnu istinu. Nikakva recenzija, pogotovo u ovo naše današnje vrijeme, ne može biti mjerodavnija, dosljednija, istinitija, kompetentnija na kraju krajeva, od onoga što sam autor kaže o svom djelu. To je isto kao kad uporedite riječi agenta nekretnina, koji želi da vam proda nečiju kuću, sa riječima samog vlasnika. Unaprijed znate da će vam agent pričati sve u superlativu jer želi po svaku cijenu prodati i zaraditi, za razliku od domaćina koji i kad nešto hvali čini to sa dozom rezerve, osjetite njegove emocije, duboko je vezan za ono što vam nudi na prodaju jer je u to ugrađen veliki dio njegove duše.
Riječ Angeline Petrović, u ovom slučaju, je najbolja i najiskrenija preporuka svakome ko je pročita, da nastavi sa čitanjem romana. Dok je čitate, prosto osjetite sa koliko ljubavi, brige i nježnosti govori o svom “čedu”, sa kojim se sve problemima borila i izborila do ga izvede na put kojim će moći dalje nastaviti samostalno da živi.
Pročitao sam sva prethodna djela autorke i sa sigurnošću mogu reći da “Sveštenik” korača već uhodanom stazom koju je autorka ranije trasirala. Toliko uhodanom, da bih “zatvorenih očiju” mogao pogoditi ko je autor teksta iz romana, koji bi neko drugi glasno isčitavao. To implicira zaključak da je Angelina već izgradila prepoznatljiv stil sa čime se većina drugih romanopisaca ne mogu baš pohvaliti. Ono što je u ovom romanu drukčije u odnosu na prethodnike je, pored naravno same radnje, njegova struktura. Naime, roman počinje u sadašnje vrijeme, mjesto radnje Santa Monika, Kalifornija (lokacija je odabrana dovoljno znalački da zagolica čitaočevu maštu), radnja se odvija taman toliko da čitaoca zaintrigira, da bi se iznenada vrijeme vratilo deceniju unazad i to na sasvim drugu lokaciju, na drugom kontinentu (Prag), na kome sve počinje ispočetka. Taj dio romana čini njegovu suštinu, čitalac prati sudbine likova koji defiluju prostorom iz autorkine mašte sve dok se drama ne dovede do svog vrhunca i prividnog raspleta. Istinski rasplet se odvija ponovo u sadašnjosti na mjestu gdje je roman i počeo.
Ovakva struktura romana nije nepoznata u književnoj praksi (po tome je bio naročito propoznatljiv američki bestseler-pisac Harold Robins), međutim autori sa naših prostora su je rijetko koristili. Da li je to zato što takva struktura zahtijeva puno više književnog znanja i umješnosti, ne bih se usudio tvrditi. Ali tvrdim sigurno, da znatno podiže nivo napetosti, čitaočevog nestrpljenja i doprinosi ukupnoj tajnovitosti, radnje te tako čitaoca, veoma suptilno i neprimjetno, čvršće veže uz roman. Autorka je taj “posao” odradila veoma lucidno i na perfektan način, iako joj je to prvi takav pokušaj u spisateljskoj praksi.
Sam sadržaj romana predstavlja takođe kontinuitet u spisateljskom razvoju Angeline Petrović. Ona sama se deklarisala kao pisac “psiholoških trilera”, što njen književni opus zorno i dokazuje. Od “Psihe” do “Dželata” Angelina se bavi čovjekom i njegovim karakterom, vrlo vješto i znalački prodire u najdublje pore psihologije svojih junaka, pokazujući nam zavidno poznavanje najsuptilnijih nijansi ljudske podsvijesti i svijesti. Kroz borbu svojih junaka sa tradicionalnim oblicima ljudske “tamne strane” (razni oblici agresivnog ponašanja, nesposobnost opiranja predrasudama, incest i zločin) u svojim prethodnim romanima, u romanu “Sveštenik” otišla je korak dalje. Nadam se da neću otkriti suštinu ako kažem da se autorica u njemu pozabavila onim najtežim oblikom borbe a to je borba sa samim sobom. Marko Miljanov je davno napisao da je “junaštvo braniti sebe od drugih a čojstvo braniti druge od sebe”. Angelina je otišla i korak dalje pa kaže: “Nemoj da poklekneš ako izgubiš od boljeg protivnika, već poraz iskoristi da pobediš sebe i pokažeš pravu snagu time što ćeš i poraz poštovati”. Ovo je ključna rečenica kojom autorka definiše suštinu ljudske veličine, naglašavajući pobjedu nad samim sobom kao vrhunski princip u kreiranju boljeg i humanijeg čovjeka.
Na kraju ću reći još nešto a što mi je zapalo za oko. U romanu ima jako puno misaonih sentenci koje se mogu uvrstiti u kategoriju “mudre misli i izreke”, neuporedivo više nego u njenim prethodnim djelima. Poput one na naslovnici (“Mudrost dođe čovjeku obično onda kad mu više nije ni potrebna”), izdvojiću još neke kao npr.
“Prezir ne negira ljubav. Samo zaplače kada niko ne gleda”, “jaka ljubav nesvesno prikriva potisnutu mržnju, kao što se strah potiskuje agresivnošću, a nesigurnost gordošću”, “ostariti ne znači ništa drugo do ne bojati se prošlosti”…
To svjedoči da je Angelina dostigla onaj stepen pisanja kad se više ne može nazad (kao kad naučite plivati ili voziti biciklo). Mudrost koja izbija iz njenog stvaralačkog uma i ljepota njene poetske iluzije predstavljaju dokaz književne zrelosti. Na žalost, to ima i jednu “veliku manu” a to je da njeno djelo neće naići na razumijevanje šire čitalačke publike. Sve ima svoju cijenu ali da su o tome razmišljali Hesse ili Kafka nikada ne bi napisali “Igru staklenim perlama” ili “Proces”.
Zato, “samo nebo je granica”, citiraću autoričinu omiljenu frazu i zaželjeti joj da tu granicu nikad ne dostigne ali da joj ona bude stalna književna ambicija i nadahnuće.

OSTAVITE ODGOVOR

Unesite vaš komentar!
Molim unesite Vaše ime