ŠTA TO ZNAČI PALA JE SREBRENICA?

Hamida Hajdarević

0
48

U julu 1995. godine imala sam deset ipo godina godina. Spominjem to zato što mi se čini da je u razumijevanju vremena i događaja ponekad najbolje krenuti iz vlastitog iskustva. Za mene je rat bio svakodnevica, dio djetinjstva, sastavni dio porodičnog i familijarnog miljea, način života, rat je bio sve ono što su o njemu pričali odrasli… Tresak granate, sirene kola hitne pomoći, znaci za opću uzbunu, dozivanja, daleki vriskovi, memljivi podrumi, sve je to u sarajevskoj opkoljenosti bilo sasvim uobičajeno… Kao što je danas uobičajeno i normalno da svako dijete od deset ipo godina ima mobitel. U julu 1995. moj brat je bio na putu, rodit će se 15. jula, a mama je hodala po kući “gore-dole” i stalno tražila vijesti. Vijesti su dolazile sporo, jedva da je ponekad bilo struje. Inače, po maminoj liniji vezana sam za Srebrenicu. Moj dedo Daut Sulejmanović je rođen u Klotijevcu kod Srebrenice. Tetka Suada je, rođena u Srebrenici, sjećam se, često plakala. Pitala sam oca tog 11. jula 1995. šta to znači “pala je Srebrenica”, rekao je to znači da su u Srebrenicu ušli četnici, da je Srebrenica izdana, da ni sam nema snage pretpostaviti šta bi se moglo dogoditi s tamošnjim muslimanskim stanovništvom. Nisam tad mogla sve razumjeti kako to danas razumijem. Nisam shvaćala da neću imati priliku mnoge iz mamine i moje rodbine ikada više sresti, mnoge tek upoznati. I dan-danas po bijelom svijetu “naletim” na nekoga ko mi je blizak rod. A ne znam. Jer nam nisu dali ni šansu da znamo.
Danas se jedino mogu pitati gdje smo to danas mi koji smo preživjeli agresiju, rat, patnje, genocid! Gdje smo to ako nacionalizam u Bosni i oko Bosne i negiranje genocida i dalje uskaču u naše rasute sne i živote! Nisam nacionalistkinja, daleko sam od toga, odgajana sam da srcem budem Bosanka, da volim ono što je moje i da razumijem i poštujem ono što je tuđe. Traumatični konteksti šta se sve i koliko dogodilo na Balkanu tjeraju me, međutim, da budem veća Bosanka negoli je npr. žena u Norveškoj Norvežanka ili, pak, u Danskoj Dankinja. Moram biti i više ono što jesam baš zbog svih rođaka koji leže u Potočarima i Bog zna gdje sve još po bosanskim vrletima i pustarama… Moram se umjeti sjećati, prisebno sjećati, zbog svakog daha prekinutog na pravdi Boga…
U Sarajevu su mi “ubili” djetinjstvo i rođake isti oni koji danas negiraju genocid i veličaju ratne zločince.
Možda tek sada mogu da shvatim krik roditelja “pala je Srebrenica”…
Zločinima i negatorima genocida nikad neću oprostiti, svjesna da Evropu baš briga za moje mišljenje i moje rastuženosti. Jednako je to nevažno i onima koji su klali, ubijali, zatirali, koji na krvi Bosne grade svoje paradržave i vlastiti narod pretvaraju u taoca hegemonističkih politika i mitomanija.
Ali, dragi moji Bosanci i Bosanke, udružimo naša sjećanja, pamtimo, opominjimo, oplemenjujmo, osvještavajmo, udružimo našu odlučnost da nam se Srebrenica nikad više ne ponovi, ni nama, ni ikome drugom da se nikad ne ponovi… Jedanaesti juli je mnogo više od datuma, to je sveti dan naše ustrajnosti za Bosnu za princip Dobra, za Nadu, za budućnost koju Bosna i Bosanci moraju da zaslužuju. Ko zaboravi 11. juli, taj je zaboravio na normalnu svoju budućnost!

10. 7. 2016. Hamida Hajdarevic

OSTAVITE ODGOVOR

Unesite vaš komentar!
Molim unesite Vaše ime