Sekunda tebe

0
40

Kada me jutrom izdaju podočnjaci
kao ova brda između tvoga i moga grada.

Kada raširiš ruke kao ptica, kao pobjednik,
a ja opčinjena varkom i magičnim brojem čekanja,
od sedamsto stopa nadanja,
poželim da je to zagrljaj što me čeka
i čudna igra riječi u rimi
podmiče me varki.

I zamišljam ponovo tvoje ruke kao kraci na zvijezdi
što mi se u kosu zamrse kao snovi.
Znaš, ja nikada ne izmišljam pjesme
one me svaki dan pronađu i pišu.
Pišu tebe, pišu mene, pišu ljude, pišu ljubav…
i pišu koješta.

Valjda noću vršljare po mojim sakrivenim dijelovima tebe
i tako mi snažno u usne utisnu sve dugove,
i ljubav i opet koješta sa sjećanjima.
I zalud sam hodala kroz kuću sa viskom,
razmještala kauče na manja magnetna polja,
ne znajući da je sve jedno moja silo,
moj Gorčine, da ljudska privlačnost je jača,
od ijedne magnetne rezonance.
Sličnija i vičnija srsima i vrtoglavici
koju ti napraviš kada mi ono slučajno usne progutaš.

OSTAVITE ODGOVOR

Unesite vaš komentar!
Molim unesite Vaše ime