(R)evolucija u BiH

0
17

“Od 1992.godine pa do danas, vlast u Bosni i Hercegovini, obnašaju strukture i osobe koje su u vrijeme „prvog osvajanja vlasti“ bili sve, samo ne kvalifikovani , da ponesu odgovornost za upravljanje državom. Ne mogu reći da su bili nepošteni, ali mogu reći da su bili nesposobni. Uglavnom se radilo o ljudima koji su na različite načine bili tretirani kao građani „drugog reda“ u prošlom sistemu a zbog svoje religioznosti i naivnih pokušaja da svoje stanje poprave boreći se za pravo da i kao takvi učestvuju u donošenju političkih odluka.”


Navršila se evo godina dana od februarskih događaja 2014.godine. Događaja koji su mnogima u ovoj zemlji, bar na kratko, podgrijali nadu da bi se nešto dalo i moglo promijeniti. Iako nisam bio neposredni sudionik istih (zbog čega, čitalac će zaključiti sam nakon čitanja ovog teksta), itekako sam bio upoznat sa svim zbivanjima, bilo neposredno ili posredno. Neposredno tako što sam na odlazak kući s posla morao ići putevima koji nisu bili blokirani (često je to značilo putovati sat ili dva duže – u normalnim okolnostima mi treba pola sata), a posredno putem medija ili razgovarajući sa ljudima koji su bili neposredni učesnici istih (bilo kao demonstranti ili nosioci vlasti).

Sada, godinu dana nakon „revolucije“, s pravom mogu publikovati svoja razmišljanja, jer je proteklo vrijeme pokazalo da sam bio u pravu kada sam sa skepsom i sumnjom gledao na dotična zbivanja. Narednim redovima pokušaću objasniti otkud takav stav.

Od 1992.godine pa do danas, vlast u Bosni i Hercegovini, obnašaju strukture i osobe koje su u vrijeme „prvog osvajanja vlasti“ bili sve, samo ne kvalifikovani , da ponesu odgovornost za upravljanje državom. Ne mogu reći da su bili nepošteni, ali mogu reći da su bili nesposobni. Uglavnom se radilo o ljudima koji su na različite načine bili tretirani kao građani „drugog reda“ u prošlom sistemu a zbog svoje religioznosti i naivnih pokušaja da svoje stanje poprave boreći se za pravo da i kao takvi učestvuju u donošenju političkih odluka. Naravno, u sistemu u kojem je religija bila proglašavana „opijumom za narod“ i kao jedna od glavnih kočnica stvaranju „naprednog socijalističkog čovjeka“, mnogi su robijali zbog te borbe. Osvajanjem vlasti 1990. godine na krilima populizma, zahvaljujući prije svega mobilizaciji ruralnog i konzervativnog elementa, ti ljudi su odjednom postali svjesni nevjerovatne moći koja im je data u ruke a da zato nisu bili pripremljeni. Sjećam se situacije u mom gradu, kada je SDA osvojila vlast i kada su čelnici opštinskog odbora te stranke, zbunjeno sjedili u svom sjedištu, pitajući se „šta ćemo sad?“. Radilo se uglavnom o ljekarima, vjerskim službenicima, ponekom pravniku i zemljoradniku od kojih niti jedan nije imao nikakvu predstavu o organizaciji vlasti. Zato su se obratili komunistima (koji su, naravno, za tu priliku, morali „promijeniti dres“) koji su imali iskustvo u „vođenju države“ i postavili ih na izvršne funkcije. Naravno pobjednici su zadržali pozicije zakonadavnih organa kao i pozicije koje su im omogućavale nadzor i kontrolu. Nastavak svega nam je svima poznat. Zahvaljujući svojoj političkoj nekompetentnosti i neznanju ali „gladni“ moći, ostrvili su se prema svima onima na koje su bili „kivni“ (to nisu bili samo komunisti nego i svi oni koji se nisu slagali sa novoproklamovanim vrijednostima). Rat koji je uslijedio je spriječio da se ta osvetoljubivost drastičnije odrazi, ali je zato pogodovao da se u sve strukture od iole većeg značaja za njihov opstanak na vlasti, postave članovi rodbine, bliski prijatelji i drugi istomišljenici i poslušnici, bez obzira na njihovo znanje i sposobnost. Vremenom su se i naučili vladati ali slijepi strah od gubitka pozicija koje im daju moć, je uticao da se „žmiri“ pred posljedicama takve kadrovske politike (totalni promašaji u privatizaciji, nepotizam pri zapošljavanju, ponekad bezočna pljačka državne imovine itd).

U međuvremenu, u dva navrata se dogodilo, da su vlast osvojili poraženi komunisti (preobraćeni u socijaldemokrate). Zanimljivo je da se ništa bitnije nije promijenilo. Mnogi se pitaju zašto a ja, čini mi se, imam odgovor.

Prije svega, socijaldemokrati nisu bili ono što su bili predratni komunisti. Rat je učinio da su i tu ostali uglavnom Bošnjaci ili osobe koje su na neki način bili povezani sa Bošnjacima. Još dok je rat trajao, ona doza ideološkog neprijateljstva između dvije opcije, je blijedjela a aktivirala se jedna druga veza , „ljubav“ prema materijalnim vrijednostima. Po dobro poznatom sistemu „para vrti gdje burgija neće“, čelnici obiju opcija su pronašli zajednički jezik a to je biznis. Tako više nije bilo bitno, ko je na vlasti, ako se ne dira ono što je stečeno. Očito je da ta vrsta „razumijevanja“ postoji i s toga nije čudno što pobjeda tzv „ljevice“ na izborima suštinski nikada ništa nije promijenila osim načina i vokabulara kojim se birači drže u stalnoj psihozi straha i neizvjesnosti.

Zar nije tragikomično, da su u prošlogodišnjim februarskim događajima, demonstranti tražili ostavku SDP-ove vlade koja bi, kakve li ironije, trebala da vodi računa prije svega o interesima radnika!? Već ta činjenica, sama za sebe, govori dovoljno o političkoj zrelosti kako stranaka tako i glasača. Davno sam spoznao da u BiH nije važno koja je politička opcija na vlasti. U svima ima dobrih i poštenih ljudi, ima ih kompetentnih i sposobnih. No ništa se neće promijeniti jer takvi nemaju političku snagu , odnosno, sputani su servilnim odnosom prema onima koji ih postavljaju, onima koji posjeduju stvarnu moć i koji ih kontrolišu.

Problem BiH nije više lopovluk (pokralo se što se moglo, uništilo se što nije imalo snagu da preživi). Problem BiH je moral i nevjerovatno niska svijest, podanički i servilan odnos prema „moćnima“, te licemjerje i izuzetno nizak nivo samopoštovanja običnog čovjeka, birača. To su ponovo potvrdili i zadnji izbori. Zato je za mene svaka „buna“, ma kakvog obima bila (nikada neće imati većinu!), uzaludna i neće postići ono za šta se zalaže. Još uvijek je većini ljudi u ovoj državi dobro jer je ta većina, na ovaj ili onaj način, povezana sa strukturama koje vladaju. A da bi oni koji se bune stvarno i uspjeli morali bi imati bolju organizaciju, politički zrelije vođstvo i najvažnije, spremnost da se žrtvuju. Siguran sam da toga nema niti će ga biti. Vrijeme ideoloških boraca, koji su spremni da umru za svoje ideje, je davno prošlo (ili „stanuje“ negdje drugdje). Pragmatizam je jedina ideologija koja nikad neće izumrijeti.

 

potpis

OSTAVITE ODGOVOR

Unesite vaš komentar!
Molim unesite Vaše ime