Privilegije

0
38

Imao sam skoro raspravu. Diskusiju. Debatu. Ma sranje, čemu tražiti lijepe riječi za nešto što se prostim narodnim jezikom zove “svađa”.
Dakle, skoro sam se svađao sa jednom, inače meni dragom, osobom oko nečega što na prvi pogled izgleda trivijalno i pomalo smiješno, ali ako se samo malo dublje “zaviri” u suštinu, vidjeće se da takve, naizgled trivijalne stvari, ponekad određuju ljudske sudbine.
Povod je nebitan (može biti bilo šta čime se pojedine kategorije ljudi pokušavaju dovesti u “povlašten” položaj u odnosu na neke druge).
Suština je u sljedećem:
TREBAJU LI UMJETNICI (LJEKARI, PROSVJETNI RADNICI… ) BITI PRIVILEGOVANA KATEGORIJA U ODNOSU NA OSTALE PRIPADNIKE LJUDSKE VRSTE???
Dakle, pojednostavljeno rečeno, treba li slikar imati besplatan obrok u restoranu u odnosu na vodoinstalatera, recimo, ili treba li pjesniku omogućiti besplatan gradski prevoz u odnosu na ljekara, ili treba li pisac imati besplatno spavanje u hotelu u odnosu na doktora fizike ili …
(Prethodna poređenja sam uzeo sasvim slučajnim izborom, dakle bez namjere, da bilo čije zanimanje podcjenjujem ili precjenjujem).

Ja ću ovdje odmah i bez pardona reći NE TREBAJU jer je i samo postavljanje takvog pitanja, po meni, UVREDLJIVO! I po umjetnike i po “ostale”.
Da sam umjetnik nikada ne bih pristao da se moj status u društvu svodi na socijalnu notu. Ali idemo redom.

Prvo da vidimo, treba li bilo šta u civiliziranom i uređenom društvu, biti besplatno. Da li seljaku, koji živi od uzgajanja voća i povrća, treba nametnuti takvu vrstu obaveze da bilo kome, mora ili treba , nešto dati “džaba”? Da li bilo kome TKO ŽIVI od onoga čime se bavi, treba NAMETNUTI obavezu da nekome to radi ili daje besplatno?
Mislim da će svaki objektivan i razuman čovjek na ovo pitanje odgovoriti negativno (druga je stvar ako čovjek nešto ŽELI pokloniti, ali i to, ako se dublje analizira taj postupak, nije besplatno, jer taj koji poklanja time zadovoljava neki drugi svoj “interes” kao npr. osjećaj zadovoljstva samim činom poklanjanja ili javna promocija sebe kao darodavca).
Uređena društva to rješavaju na način da postoje socijalni fondovi iz kojih se finansiraju takve vrste ostvarivanja socijalnih privilegija, pa recimo za invalidna lica koja ostvaruju pravo na besplatan prevoz, država plaća tu “besplatnost” prevoznicima itd.
Naravno, u društvu kao što je naše, koje nije ni civilizirano a još manje uređeno, takvo što je samo “misaona imenica”.

Drugo. Tko može sebi uzeti za pravo da svoje zanimanje, svoje umijeće, svoju sposobnost za nešto, vrednuje više u odnosu na ostala zanimanja, umijeća, sposobnosti.
Osnov za vrednovanje mora biti rezultat koji svaki POJEDINAC postiže u svojoj oblasti a ne sama oblast. Dakle, dva ljekara, dva pisca, dva rudara, dva bilo koga…. nikako se ne mogu po automatizmu vrednovati isto, samo činjenicom što su ljekari, pisci, rudari… jer svakom je jasno da među ljekarima ima boljih i lošijih, savjesnijih i onih bez skrupula, među rudarima onih koji mogu više “potegnuti” u odnosu na one druge, među piscima ima supertelentovanih i već dokazanih umjetnika ali i onih koji su tamo ko zna kako zalutali, itd.
Isto tako, poređenje ljekara i rudara recimo, sa aspekta posla kojim se bave, je nepošteno, neobjektivno i rezultat je sujete i frustracija uzrokovanih (opet) činjenicom da društvo nije na odgovarajući način izvršilo vrednovanje (sve je u novcu!). Ako pođemo od činjenice da je ljudski život najveća vrijednost (ratovi na žalost govore da to baš i nije tačno) onda je posao ljekara “vrijedniji” od kopanja uglja. Ali posmatrajući ljekara koji čovjeku izvadi zdrav bubreg (greškom ili iz neznanja, nebitno) i Aliju Sirotanovića, kome bi ste dali veću platu, ko zaslužuje veće poštovanje? Ili… ako u svim književnicima “gledamo” Mešu Selimovića a u svim fizičarima nekog anonimusa iz nekog instituta za atomska istraživanja, naravno da bi naše simpatije i naše poštovanje pretezalo na tas ovog prvog. Ali ako umjesto Meše stavite nekog nepoznatog pisca, ko je taj ko bi sebi uzeo za pravo da kaže na čiju stranu bi trebalo prevagnuti naše poštovanje.
Da rekapituliram. Ljudi (pojedinci) sebi dopuštaju pravo da budu sudije i odlučuju o nečemu na šta nemaju ni moralni ni ljudski kredibilitet. Samo zajednica može definirati ono što pojedinac zbog svojih psihofizičkih osobina nije u stanju pa i o tome da li pripadnici neke ljudske skupine, trebaju imati neke privilegije u društvu.
MOJ STAV je da NIKO NE TREBA IMATI PRIVILEGIJE (osim socijalno ugroženih kategorija), SVI OSTALI MORAJU BITI ADEKVATNO VREDNOVANI I NAGRAĐENI!
Kako? E pa ostaje da se dogovorimo.

OSTAVITE ODGOVOR

Unesite vaš komentar!
Molim unesite Vaše ime