Mora…

0
40

Nekih sat, sat i po, nakon što sam uspio prizvati ništavilo sna, “neko je ispustio” tenk na pločnik ispred kuće. Takav tresak u životu nisam spoznao. Mahnito sam kolutao očima kroz polumrak pokušavajući se orijantisati i istovremeno “uključiti” obamrli razum. Bojažljiv pogled na jedan prozor, pa drugi, pa treći… Ništa! Vani mrtva tišina. Samo blijedo svjetlo u mom dvorištu i ispred komšijinog ulaza kvari tamu “gluhog” sata.
Zapalim jednu da smirim nespokoj. Pomaže, iako je u nevrijeme pušim (jedan po ponoći!?)
Malo poslije pokušavam opet zaspati.
Međutim, tek što sam uspio prevariti mozak, nešto me zgrabilo za noge. Sipa, hobotnica, ona “karakondžula” iz filma “Rat svjetova”…ne znam da me ubiješ. Ali je bilo toliko stvarno da sam luđački zamlatarao nogama da se otrgnem. Đipio sam s postelje i za djelić sekunde bio kod prekidača za svjetlo, iako do njega ima više od 2 metra.
Naravno, opet nigdje nikog. Pogled na sat… dva i nešto. Počinjem se pitati da nisam “natrpao” na nešto, otkud znam, svakakvog skota se nakotilo okolo! Ponovo prekontrolišem sve prozore, vrata. Sjednem da saberem misli. Okreni, obrni ništa racionalno mi ne ulazi u glavu. Lezi čovječe! Iako sa zebnjom u grudima poravnim ponovo.
Ovaj put su se, sama od sebe, zatvorila vrata između sobe gdje spavam i predsoblja (inače su otvorena). Ponovo đipanje i unezvjeren pogled ka vratima…sve je kako treba. Procedura ista, prekidač za svjetlo, pogled na sat… 20 do 4!!! Palim sva svjetla zatim oprezno do kupatila (možda oslobađanje viška tečnosti umanji opšti osjećaj tjeskobe). Hmmmm, mogao bih staviti i veš da se pere!? Učinjeno. Vraćam se u sobu, presvučem se i pažljivo prečešljam krevet i sve oko njega onim turskim izumom (aspiratorom). Možda je neka nestašna mrvica uspjela izbjeći usisivačeve ralje!? Ponovo zapalim cigaretu i konstatujem… ništa od planiranog puta ujutru. Da mi je samo odspavati nekoliko sati “u komadu”!! Ostavljam upaljeno svjetlo u predsoblju i vraćam se u postelju. Sklopljenih očiju počinjem mislima recitovati sve što znam od sura…
Probudila me zraka sunca koja se odbila od TV ekrana i našla da se usidri baš na mom očnom kapku. Neizbježni, još sanjiv pogled na zidni sat. 8 i 15. Ne pamtim kad sam ovako kasno ustao al’ bitno je da sam ustao.

OSTAVITE ODGOVOR

Unesite vaš komentar!
Molim unesite Vaše ime