Moja priča

ili kako sam od informatičara postao pisac?

Kako sam od informatičara postao... pa dobro, pisac!?

Moj prvi, od drugih primijećen talenat, bio je talenat za crtanje. Još dok sam imao pet godina, moj rahmetli djed je uočio da crtam neuobičajeno uvjerljivo (s obzirom na godine) u odnosu na druge svoje vršnjake. Na primjer, moj crtež čovjeka je zaista ličio na istog, a ne na prve umjetničke pokušaje pračovjeka na zidu neke pećine, kako uobičajeno izgledaju slični poduhvati petogodišnjaka.

Nakon toga, u starijim razredima osnovne škole, nastavnica srpsko-hrvatskog jezika je u meni otkrila literarni talent. Za to su „krivi“ pismeni sastavi u kojima sam pokazao dobar osjećaj za pripovijedanje sa laganim nijansama poetskog ekspresionizma što se znatno razlikovalo od radova mojih drugarica i drugova, u kojima su prevladavale literarne fantazije poput „sunce se kao veliki narančasti balon podiglo iznad istočnog horizonta“!? Ohrabren nastavničinim pohvalama, čak sam se u osmom razredu usudio napisati i roman (dobro, tad sam si umislio tako, ali posmatrano stvarnim mjerilima, bila je to u stvari, kraća novela), i dati ga njoj da pročita. Bila je taktična. Rekla je da je odlično, ali sa puno gramatičkih grešaka (gledajući iz ove perspektive, bio je to u stvari običan pokušaj četrnaestogodišnjaka da fascinira nastavnicu). No, za mene je to bio veliki podstrek pa sam se usudio pisati i pjesme. Do danas mi je ostala u sjećanju jedna, na koju sam bio ponosan, jer sam u njoj sam sebi, ličio na Šantića. Ako se dobro sjećam, išla je otprilike ovako:

Veče

Tama se spušta niz selo k’o crna sablast.
Gluva tišina. Muk.
Samo kroz tamu pokatkad hukne ćuk,
i krilima zaleprša smjelo.

Sokaci prazni zjape i ćute
mjesec na nebu, k’o limun žut,
blijedim svjetlom obasjava put
te kad-kad zaviri i u mračne kute.

Moji literarni snovi su se rasplinuli kad sam kao gimnazijalac otkrio Matematiku i Logiku. Ispostavilo se da je to bilo presudno za moje buduće zanimanje. Lažem, nije samo to?! Presudna je bila moja prva velika ljubav zbog koje sam otišao na studije u Beograd i izabrao Kibernetiku kao „nauku budućnosti“. Ne mogu reći da sam pogriješio, daleko od toga, prije će biti da sam pogriješio u ljubavi, jer me ostavila ubrzo nakon upisa na faks i otišla da studira u … Sarajevo! No tako je to sa svim „velikim“ ljubavima. Čovjeku se čini da je dosegnuo Nirvanu s obzirom na intenzitet emocija prema osobi „svog života“, a onda ga život nauči da ljubav prema nekome skoro nikad nije presudna da bi tu osobu vezali za sebe „do kraja života“ i da su, pored toga, itekako važne, često i važnije, neke druge okolnosti. No, da bi njih spoznao treba prvo naučiti kako prepoznati ljudsku dušu i karakter čovjeka, a nakon toga sve druge suptilne i komplikovane mehanizme od kojih zavise odnosi i relacije među različitim ljudima, vjerama, nacijama, rasama, a za to treba mnogo vremena i iskustva. To nije ni malo jednostavno, ali o tome nekim drugim povodom.

Od tada je protekao čitav životni vijek u kome sam bio posvećen struci i porodici koju sam u međuvremenu zasnovao. Cijelo to vrijeme nikad nisam došao u iskušenje da se vratim nekom od svojih ranih talenata, sve dok mi se brak nije raspao a kao direktna posljedica toga, život okrenuo naglavce. Zahvaljujući društvenim mrežama upoznao sam neke divne osobe sa kojima sam uspio izgraditi čvrsto i, nadam se, trajno prijateljstvo. Tim osobama dugujem veliku zahvalnost što su u meni uspjele ponovo pobuditi „stare“ afinitete, a kao prvi rezultat toga je ova knjiga.

O svom djelu je nezahvalno i neukusno govoriti. To ću prepustiti čitaocima jer su oni najbolji sudija. Reći ću samo da sam u obliku kratkih priča evocirao neke od mojih uspomena, ali i sublimirao svoja razmišljanja, životne stavove, moralna načela i kritičke poglede na svakodnevnicu kojom smo okruženi. Bio bih licemjeran ako bih rekao da mi nije bitno koliko će to kod čitalaca „piti vode“?! Nekim mojim prijateljima se dopalo i ja ću biti presrećan ako se bar još poneki čitalac saživi sa nekim od likova ili neke stavove prepozna kao svoje. To će značiti da temelji na kojima sam se izgradio kao osoba, nisu upitni, iako sam vrlo često bio u takvoj dilemi.

Na kraju, s posebnim zadovoljstvom zahvaljujem se dragim prijateljima Angelini, Mini, Mineli, Ljiljani, Rašidi, Tatjani, Almiru, profesoru Edhemu, Vladimiru i drugima (neka mi oproste oni koje nisam pomenuo), koji su me stalno motivisali da nastavim pisati. Oni su bili onaj „katalizator“, toliko neophodan svakom čovjeku kao podstrek da bi krenuo putem koji mu se otvorio, a za koji nije siguran kuda će ga odvesti. Bez njih, njihove podrške i korisnih savjeta, ova knjiga nikada ne bi nastala. Da li je ovaj moj put pravi, reći će čitaoci i naravno vrijeme, no u jedno sam prilično siguran: kad se čovjek nađe na raskrsnici, kakav god izbor donese, mora čvrsto stajati iza njega. U tom slučaju izbor ne može biti pogrešan, možda samo teži, da bi se dostigao određeni cilj. Ja sam svoj cilj i put do njega, čini se, ovom knjigom, trasirao. Ostalo je u Božijim rukama.

OSTAVITE ODGOVOR

Unesite vaš komentar!
Molim unesite Vaše ime