LICE I NALIČJE “MEDALJONA”

0
33

Kad mi je moja prijateljica, bosanskohercegovačka (i hrvatska) poetesa, Anita Martinac, otkrila da piše roman, svoj prvijenac na polju proze, nisam ni slutio kakvu će zbrku, nakon što ga pročitam, njeno djelo u meni proizvesti. Čak i kad mi je saopštila fabulu (roman o Škriparima ili Križarima) nisam mogao pretpostaviti da ću se dovesti pred ogromnu (i upitnu) dilemu.  Naime, kakav stav zauzeti o djelu koje govori o strašnom stradanju (nevinih) ljudi, zarad sopstvenih ideala ako znamo šta se u ime istih, oduvijek činilo i još uvijek čini!? Da li zauzeti afirmativan stav prema idejama zbog kojih su strašno patili ne samo glavni likovi iz romana, nego i oni koji su po bilo kojem osnovu bili s njima povezani?  Naime, neminovno mi se nameće pitanje u ime čega je to moralno ispravno, žrtvovati tuđi život (pa i svoj, ali hajde da to proglasimo ličnim opredjeljenjem). No krenimo redom.

Roman “Medaljon” i nije klasičan primjer te književne forme, niti po strukturi niti po sadržaju. To je više hronika jednog vremena ispričana pripovjedačkim jezikom, ali to nimalo ne umanjuje njegovu vrijednost, dapače. Autorica se svojski potrudila da pred čitaoca iznese doista istinitu i vjerodostojnu priču potkrijepljenu rezultatima višegodišnjih istraživanja, od iskaza živih svjedoka, pripovijedanja nasljednika junaka o kojima djelo govori, pa do kopanja po historijskim arhivama i drugim dokumentacionim izvorima. Tu istinu autorica je propustila kroz svoj osebujan umjetnički “filter”, dajući time opisanim događajima, njoj svojstven, već dokazan i prepoznatljiv pjesnički senzibilitet,  poetsku i pomalo epsku dimenziju. Iako su događaji opisani u romanu već sami po sebi dovoljno dramatični, autorica im je svojim pristupom i pripovjedačkim umijećem dala dodatnu dinamiku, u prvom redu zahvaljujući stilu pripovjedanja (čitajući roman imao sam neodoljiv osjećaj da mi priču pripovijeda neki ostarjeli dedo, koji na lokalnom dijalektu i koristeći samo njemu poznatu terminologiju cijelim svojim bićem preživljava ono o čemu govori, što priči daje dodatnu dozu dramatičnosti i autentičnosti). I sama forma romana doprinosi tom utisku. Prvo zbog toga što je autorica svjesno izbjegavala upotrebu složenijih rečeničnih konstrukcija jer takav način izražavanja nije svojstven običim ljudima, a zatim s toga što su poglavlja tako koncipirana da rijetko koje prelazi nekoliko stranica. U ovom slučaju to mi se čini dobrim rješenjem jer štivo dobija na čitljivosti i time će dospjeti do puno većeg broja čitalaca što i jeste njegova osnovna svrha. Iako je, dakle, stil i način na koji je priča ispričana svjesno i prvenstveno podređen namjeri da zadrži pažnju i zaniteresovanost čitaoca, autorica nije zaboravila da je svaki roman prije svega literarno i umjetničko djelo a ne samo puko navođenje činjenica. Ima dosta rečenica pa i čitavih pasusa koji predstavljaju prave dragulje literarne ekspresije kao na primjer: „Miris sijena čuvao je ljeto skriveno među zidovima pojate i nije se toliko osjećao vanjski mraz koji se udisao kao zebnja“. Ili „Zalazilo je sunce, a kada ovdje sunce zalazi, ono naprosto tone prema … i razlijeva najljepše crvene boje, odijeva oblake u plamene haljine i zapali šume žarkim zagrljajem. Nigdje kao u Hercegovini dan se takvim ritualom ne oprašta, ustupajući večeri dah s planina što osvježi iscrpljene ljude, omekša sparušenu travu i gajeve, iz kojih se uporno oglašavaju cvrčci kao da vrište od žeđi. I tako po cijelo ljeto oni cvrče sonet vremena, stražareći pod nebeskim svodom, kad sunce spokojno legne gore u planine na počinak.“ Sve u svemu, iako se radi o autoričinom prvom proznom djelu, sa sigurnošću mogu reći da je Anita „položila“ romansijerski ispit, te da nema mjesta onoj narodnoj „prvi se mačići u vodu bacaju“.

U djelu se govori o vremenu neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata i onome što se dešavalo na području Zapadne Hercegovine. Oružane formacije Nezavisne države Hrvatske (Domobrani, Ustaše, Legionari) su poražene, a preživjeli pripadnici tih formacija se vraćaju kućama na “milost i nemilost” pobjednicima, Partizanima, koji trijumfalno i beskompromisno uspostavljaju novu vlast i poredak. Kao i u moru sličnih primjera, koji se svakome i svuda događaju nakon sličnih sukoba, pobjednici nemaju previše razumijevanja za poražene. To je poslužilo kao osnova za stvaranje priče koja, koliko god bila teško prihvatljiva onima koji su rasli i odgajani u novom sistemu, ipak izaziva jezu i zgražanje svakom iole poštenom i objektivnom čovjeku.

Ovdje se moram vratiti na početak ovog prikaza i svoje dileme. Autorica je naime svojim djelom apostrofirala strašnu nepravdu i zločine koje su pobjednici počinili nad čitavom jednom populacijom, nad ljudima koji zbog svojih životnih nazora nisu mogli prihvatiti poraz, njihovim porodicama, jatacima i svima drugima koji su za njih imali razumijevanja. Zločin je zločin, u bilo čije ime ili za bilo čiji račun da je počinjen i tu spora nema. No, ono što u meni izaziva nelagodu nisu samo ti zločini (bez namjere da relativiziram bilo čiju odgovornost) nego i činjenice koje se u romanu afirmišu kao pozitivne vrijednosti, a koje su poslužile kao “opravdanje” počiniocima tih teških nedjela? Da me se ne bi pogrešno shvatilo, ponovit ću rečenicu sa početka ovog prikaza: “U ime čega je moralno ispravno, žrtvovati tuđi ljudski život?” Postoji li ideja zbog koje je to prihvatljivo?

Odmah da se odredim, za mene ne postoji, jer u suprotnom dajemo legalitet svemu onome što danas često s pravom osuđujemo “na sva zvona” (terorizam)!  Da budem do kraja precizan, prihvatljivo je žrtvovati sebe zbog svoje ideje, ali ako ta žrtva uključuje samo još jednog čovjeka koji bi mogao nevin stradati, onda nema te ideje koja bi opravdala takvu žrtvu. Zašto ovdje otvaram to, u suštini moralno-filozofsko, pitanje? Zato što je historijat cijelog ljudskog roda a pogotovo ovih naših prostora prepun stradanja, žrtvovanja i zločina od kojih se ledi krv u žilama svakom normalnom ljudskom biću, uzrokovanih nastojanjem da se sprovedu u djelo nečiji “uzvišeni” ciljevi. Svi ratovi su vođeni pod motom nekog višeg interesa a ja ću ovdje pomenuti one “naše” svježe, vođene u zadnjih 100 godina: formiranje Jugoslavije, samostalne Hrvatske države, težnja za formiranjem tzv. “Velikih”… Srbije i Albanije, raspad Jugoslavije, Socijalistička revolucija itd. U ovom romanu, životom su platili nevini ljudi zato što se nisu željeli odreći svojih ideala i životnih načela usađenih vaspitanjem, bez obzira što su znali kakve to posljedice može imati. Pitam se da li je to hrabrost ili ludost, avangarda ili zaostalost, težnja za slobodom ili nesposobnost prilagođavanja tuđim idejama, ljubav prema domovini(vjeri, naciji) ili mržnja prema svemu što se ne uklapa u sopstveni civilizacijski domet. Prepuštam čitaocima da sami zaključe šta je po srijedi, ali iskustva iz posljednjeg rata koji nam se dogodio mi govore da sam u pravu, jer zločine čine neljudi u ime onih koji pokušavaju drugima nametnuti silom svoja načela, a svojim nečinjenjem ništa u vezi s tim, čine ih i oni koji pred zloćinima ćute i prave se da ih ne vide.

Od sveg srca preporučujem svima da pročitaju ovo djelo. Ne samo zarad istine. Više zbog toga što će, nadam se, bolje razumjeti našu zajedničku prošlost, naš mentalitet i sve ono što nam se događalo, naravno, ukoliko su sposobni da se distanciraju od sopstvenih zabluda i predrasuda.

OSTAVITE ODGOVOR

Unesite vaš komentar!
Molim unesite Vaše ime