Krajina

0
46

Sjedim na terasi malog motela u isto tako maloj bosanskoj kasabi. Pijem kafu i pokušavam, uz pomoć svog tableta, zapisati današnje utiske. Sunce na zalasku, posljednjim zrakama čini da me moja jakna od vještačke kože prijatno grije po leđima. Desno, šumi Vrbas, lijevo, gusto zelenilo koje čine voćnjaci i bašte, tu i tamo prošarane crvenim vrhovima krovova. Razmišljam o proteklom danu i osjećam neku čudnu mješavinu umora i spokoja koja dođe nakon uspješno okončanog dana i ispuni te onom finom vrstom zadovoljstva, kad nemaš dilemu da je život, uprkos svemu, lijep i zanimljiv, taman onoliko koliko se potrudiš da ga učiniš takvim. Onaj Ajnštajn je matematički dokazao relativnost vremena, ali se svako može i praktično u to uvjeriti. Ja sam, naprimjer, odavno spoznao tužnu činjenicu, da što je čovjek stariji, to godine brže prolaze. Iz prostog razloga što je tromiji, inertniji, manje se kreće. Pogotovo, ako je poslom i radnim obavezama, vezan za kancelariju. Zato koristim svaku priliku da, u skladu sa svojim mogućnostima, negdje otputujem.

Jutros rano sam krenuo iz Laktaša, mjesta na sjeverozapadu ove lijepe zemlje, odavno poznatog kao banjsko lječilište, a u novije vrijeme kao mjesto rođenja jednog “našeg” političara prilično popularnog u onom dijelu ove, ratom polarizovane zemlje, koji tu zemlju baš i ne doživljava kao svoju. Ne volim ni politiku, niti političare, tako da ovo pominjem samo kao usputnu opasku. U vezi s tim je i činjenica da je isti “taj”, vlasnik jednog od najboljih košarkaških klubova u zemlji, čija je adresa “stanovanja”, takođe, ovaj grad. No, na stranu s političarima! Laktaši su zaista lijepo uređen i čist gradić, koji ima tu “nesreću” da se nalazi veoma blizu Banjaluke, što je vjerovatno razlog da ga turisti, izuzev onih koji dolaze u banju, rijetko posjećuju. Ja sam se zadržao dva dana, što mi je i praksa posljednjih godina, jer se ne volim duže zadržavati na jednom mjestu. Nastojim dane godišnjeg odmora koje sam izdvojio za putovanja što racionalnije iskoristiti i obići što više mjesta. Na taj način udovoljavam svom nemirnom duhu i jakom porivu da vidim i upoznam što više ljudi, prirodnih ljepota, historijskih znamenitosti.

BANJALUKA, Kastel

Kanio sam krenuti dolinom rijeke Vrbas do Jajca, ali sam spletom okolnosti morao krenuti drugim putem, putem za kojeg nisam ni znao da postoji. Ispostavilo se da je to bio pun pogodak! Zbog Svjetskog prvenstva u kajaku na divljim vodama, saobraćaj je preusmjeren putem koji je napuštao riječnu kotlinu i penjao se uz lijevi obod vrbaske klisure, na planinu Manjaču.

MANJAČA, Zmijanje

Cesta je odlična, relativno je skoro izgrađena ili obnovljena, no u početku prilično naporna za vožnju zbog serpentina, sve dok se ne popnete na vrh kanjona. Ondje čovjeka čeka jedan od ljepših prizora koji se mogu vidjeti na ovim prostorima. Gotovo nenaseljena, blago talasasta visoravan, proteže se svuda naokolo. Nepregledne livade i pašnjaci, tu i tamo prošarane šumovitim brežuljcima i zanimljivim, dubokim dolinama, skoro neprirodno raspoređenim, ondje, gdje ih čovjek najmanje očekuje. Nigdje ograde, pejzaž nevjerovatno podsjeća na slike viđene u filmovima sa američkog zapada, poput Vajominga ili recimo, Montane. Zmijanje! Ovdje se rodio i kasnije ga opisao u svojim djelima, srpski i bosansko-hercegovački pisac, Petar Kočić. Zaustavio sam se na nekoliko mjesta, očaran prizorima, želeći da ih ovjekovječim na fotografijama, i tom prilikom su mi se u glavi redale slike nastale dok sam u osnovnoj školi čitao njegovu pripovijetku “Kroz mećavu”. Jeste juni mjesec, ali sam uspio zamisliti kako sve ovo izgleda kad duboki snijeg prekrije sve do čega pogled seže, kad ovim krajolikom zapušu vjetrovi bez iole čvršćih prepreka koje bi amortizovale njihovu snagu. Vidio sam malog Vuju i njegovog djeda Relju, kako se s mukom probijaju kroz mećavu, da bi sve završilo onako kako je to opisao veliki pisac. Konstatacija: od maja, pa vjerovatno do oktobra, ovo je raj. Ostatak godine je ipak uputnije živjeti u manje divljim i klimatski povoljnijim predjelima.

Na magistralnu cestu, u prethodnom sistemu poznatu kao “put AVNOJ-a”, a koja povezuje zapadnu Bosnu sa središnjom, i glavnim gradom Sarajevom, izlazi se nekoliko kilometara prije Mrkonjić grada. U ovaj gradić, koji je ime dobio po Petru I. Karađorđeviću – Mrkonjiću, nisam svraćao jer sam bio nestrpljiv da posjetim jednu drugu prirodnu ljepotu, a koja se nalazila na mom itineraru.

Plivska jezera

Plivska jezera nisu u potpunosti prirodna tvorevina, ali se to ni po čemu ne da zaključiti, jer djeluju savršeno ukomponovana u prirodni ambijent Plivske kotline. Čine ih dva, Veliko i Malo jezero, između kojih se nalazi prirodna kaskada na kojoj je izgrađen čitav kompleks vodenica (danas su izvan funkcije i predstavljaju isključivo turističku atrakciju). Cijeli vodotok, od naselja Jezero, pa do veličanstvenog vodopada kojim se ova ljepotica ulijeva u Vrbas, pravi je, mali, turistički “El Dorado”, bogat raznim vrstama ribe, pogodan za vodene sportove, šetnje u prekrasnom prirodnom ambijentu, drugim riječima, idealan za odmor i rekreaciju. Šteta što u svom planu putovanja nisam predvidio duže zadržavanje na jednom mjestu, jer bi ovdje bilo vrlo preporučljivo provesti bar nekoliko dana, da bi čovjek u potpunosti “napunio baterije” i, potpuno oporavljen, dočekao kraj godišnjeg odmora i početak novih radnih obaveza.

JAJCE, Vodopad

U Jajcu, posljednjoj bosanskoj prijestolnici prije nego je kraljevstvo potpalo pod vlast Osmanlija, bio sam već nekoliko puta, ali svaki put se može vidjeti nešto što se prethodno propustilo. Tako sam ovaj put izostavio penjanje na tvrđavu i prioritet dao na veličanstven slap i njegovu okolinu. Prije nekoliko godina se ustanovilo kako podloga vodopada, uglavnom sačinjena od sedre, nepovratno propada i da prijeti opasnost potpunog nestanka fenomena po kojem je ovaj grad svjetski poznata destinacija. Naravno, pristupilo se njegovoj restauraciji (iz tog razloga, prilikom moje prethodne posjete ovom gradu, slapa uopšte nije bilo, tačnije bio je “izmješten”), da bi se danas “šepurio” u punom sjaju miliona kapljica raspršene Plive, koja se sa 25 metara visine obrušava u ambis i desetak metara dalje, mirno predaje u zagrljaj svog većeg brata, Vrbasa. Nakon obnove, na njemu je omogućeno održavanje “Skokova sa slapa”, sportske manifestacije koja će postati tradicionalna i nešto kao pandan mnogo poznatijim “Skokovima sa Starog mosta” u Mostaru.

JAJCE, Park i šetalište pored Plive iznad samog slapa

Prilikom obilaska i šetnje okolinom vodopada, uzvodno, na lijepo uređenom šetalištu, otkrio sam dva, čini se, sakralna monumenta koja ranije nisam uočio. Njihova zanimljivost je u tome što na prvi pogled nalikuju stećcima, mada to nisu. Meni najviše liče na kamene sarkofage, no morao sam to provjeriti. Kad sam pitao jednu mještanku o čemu se radi, dobio sam zapanjujući odgovor (bar za mene), da nema pojma. Nikako ne razumijem ovaj naš narod! Zar živjeti u jednom mjestu, godine u njemu provoditi, a ne znati pojedinosti o onome po čemu je to mjesto poznato?! Nažalost, i to puno govori o nama, našem mentalitetu i genetskoj sklonosti da se živi u “blaženom” neznanju. ‘Elem, nije mi bilo druge nego da na net-u proguglam i doznam kako me osjećaj (ipak!) nije prevario i da se radi o izuzetno dobro očuvanim, kamenim sarkofazima, pronađenim u okolini Jajca. Uz sve ostale artefakte kojima ovaj grad i kraj obiluje, i oni potvrđuju koliko je bogata naša historijska baština i koliko trebamo biti ponosni na zemlju u kojoj živimo, kao i na svoje pretke.

Sad sam u Donjem Vakufu, malom gradiću smještenom na obalama Vrbasa i na raskrsnici magistralnih puteva koji povezuju sjever zemlje (Banjaluka, Gradiška) sa Hercegovinom (Mostar, Livno) i glavni grad Sarajevo sa zapadnom Bosnom (Bihać, Cazin). Predvečerje je. Večeras ću ovdje prespavati, u malom pitoreksnom motelu na samoj obali Vrbasa, a sutra, ako Bog da, obići ću lokalne znamenitosti. Pisanje ću nastaviti nakon toga.

* * *

Inače se budim vrlo rano, obično između 5 i 6 sati. To je dugogodišnja navika koju sam stekao “zahvaljujući” svom poslu. Naime, cijeli radni vijek sam morao voditi računa o tome da moje kolege nesmetano mogu izvršavati svoje obaveze, a to znači da ih informatička oprema o kojoj sam ja vodio brigu, mora čekati spremna. Zato mi je trebalo vrijeme kad računari nisu u upotrebi i dok još nikoga nema na radnom mjestu. Obično mi je dovoljno pola sata da bih mogao izvršiti sve neophodne radnje u cilju sprečavanja eventualnih zastoja u radu. Nikad mi ta navika nije predstavljala teškoću jer sam i inače “jutarnji” tip čovjeka. Volim rađanje novog dana jer sam tada najviše raspoložen i najspremniji za svakodnevne aktivnosti.

Tako sam i jutros poranio, dodatno motivisan nestrpljenjem da se što prije uputim ka planiranom odredištu.

Ajvatovica!

Od kako je 1990. godine obnovljeno obilježavanje ove vjerske manifestacije, skanjujem se da posjetim to najveće “svetište” bosanskih muslimana u BiH. Nije mi se išlo u vrijeme same manifestacije (devetog ponedjeljka nakon Jurjeva/Đurđevdana), što zbog radnih obaveza, što zbog toga jer ne podnosim gužvu. Zato sam odlučio da to učinim ovaj put, s obzirom da nisam nikad bio bliže lokaciji gdje se ona obilježava. Dakle, odmah nakon obavezne jutarnje kafe i doručka, zaputio sam se prema Pruscu, mjestu nedaleko od Donjeg Vakufa, koji je centar obilježavanja pomenute manifestacije i polazna tačka za njen vjerski dio.

PRUSAC, Nekadašnja duhovna prijestolnica Bosanskog pašaluka

Prusac je osnovan kao naselje dolaskom Osmanlija pod turskim nazivom Akhisar, “Bijeli Grad” ili “Biograd”. Dugo vremena nakon toga bio je kulturni i vjerski centar Bosanskog pašaluka i predpostavlja se da je u njemu nastalo bosansko pismo koje je koristilo arapske znakove, fonetski prilagođene bosanskom govoru i izgovoru, poznato kao arebica ili alhimiado pismo (jednako tako se nazivala i odgovarajuća književnost). U Pruscu je rođen i proveo najveći dio svog života, mislilac, filozof i pravnik, Hasan Kjafi Pruščak, jedna od najznamenitijih ličnosti nauke i kulture bosanskog pašaluka. Kao nijemi svjedok toga vremena, i dan-danas postoje ostaci starog grada s kojega se pruža veličanstven pogled na samo mjesto, kao i na dio vrbaske kotline gdje se “ugnijezdila” varošica Donji Vakuf. I pored ovakvih referenci, Prusac je danas tek selo koje ni po čemu ne bi privlačilo pažnju, da nije pomenute manifestacije.

O samom historijatu Ajvatovice napisano je puno toga, tako da ću to ovdje izostaviti. Onome ko čita ove redove samo ću pokušati dočarati kako sam se osjećao i o čemu sam razmišljao dok sam, stojeći na vrh planine, okružen stoljetnom crnogoricom, svjedočio rađanju sunca kroz jutarnju izmaglicu, koja se pred njim polako povlačila. Bio sam potpuno sâm. Planina je odzvanjala tišinom, samo povremeno prekidanom krikom meni nepoznate ptice. Pretpostavio sam da to ona na svoj način pozdravlja rađanje novog dana.

AJVATOVICA, najveće svetilište muslimana u BiH

Mjesto na kome sam se nalazio bila je omanja livada, više proplanak, blago nagnut pravcem jugoistok-sjeverozapad, sa svih strana oivičen, kako rekoh, crnogoričnom šumom. Pri vrhu je postavljena pozornica sa mihrabom, jer se, zanimljivo, pravac u potpunosti poklapao sa geografskom lokacijom Kabe tj. Meke, odnosno, tačno onako kako je muslimanima propisano da se okreću za vrijeme molitve. Mjesto je u potpunosti snabdjeveno potrebnim infrastrukturnim elementima: bile su tu dvije česme sa po nekoliko mjesta za “uzimanje” abdesta, a sa strane, uz sam rub šume, postavljeno je nekoliko klupa. Nešto niže, u šumi, izgrađen je i toalet. Naravno, dovedena je i struja. Iako razumijem razloge za uvođenje neophodnih civilizacijskih pogodnosti da bi se posjetiocima omogućio što ugodniji boravak, ipak mi je njihovo postojanje, na neki način, oskrnavilo prirodnost i kompletan doživljaj ovog divnog mjesta. Napravio sam nekoliko fotografija i onda sjeo na jednu od klupa. Dok sam punim plućima udisao rezak, besprijekorno čist planinski zrak, u glavi mi se odmotavao film sa zabilježenim informacijama o ovakvim mjestima i događajima, a koje sam sticao tokom svog života, od najranijeg djetinjstva pa do sada.

Dova je uobičajen naziv za muslimansku molitvu koja nije objavljena u Kur'anu, tj. nastala je kao kreacija ljudskog uma, najčešće posebno “učenih” ljudi koji su tvrdili da, ako se dova “uči” sa dovoljno “vjere u njen učinak”, sigurno će se ostvariti molba koja je u njoj sadržana. Tako postoje posebne dove za kišu, za lijepo vrijeme, za sreću u ljubavi… Praktično, za sve vrste ljudskih želja, postoje odgovarajuće dove. Dovišta, kao mjesta gdje se grupno “uči” dova, postoje samo kod bosanskih muslimana i većina islamskih autoriteta u svijetu takvu praksu smatraju “novotarijom”, koja ne samo da nije utemeljena u Svetoj knjizi, nego je njeno upražnjavanje opasno blizu teškom grijehu. Ako se čovjek malo više posveti historijatu nastanka dova i dovišta, postaje jasnije zašto je to tako. Sva dovišta su, naime, nastala na lokacijama koja su u predosmanskom periodu predstavljala molitvena mjesta Bogumila ili “dobrih kristijana”, naroda, koji je tada velikom većinom živio na prostoru srednjovjekovne bosanske države, a njihova je vjera bila dominantna u odnosu na ostale. Između ostalog, jedna od glavnih karakteristika njihovog vjerovanja je bilo veliko poštivanje prirode. Nisu gradili posebne bogomolje (čak su ih i prezirali), a svoje molitve su održavali na otvorenom. Zbog načina na koji su prakticirali “kršćanstvo”, kršćani su ih smatrali hereticima i protiv njih su često poduzimane krstaške vojne od strane Ugara, a po naredbi rimskog pape. To je bio jedan od razloga da su dolaskom Turaka prihvatili Islam, ali i zato što je bio veoma blizak njihovom propovijedanju vjere. No, zadržali su neke običaje i rituale, s tim što su ih prilagodili novoj vjeri. Dove i dovišta su, očito, ostatak te tradicije. I samo ime čovjeka po kojem je manifestacija dobila ime (Ajvaz-dedo), i čije je, navodno, iskustvo bilo neposredan povod njenom obilježavanju, sugeriše vezu sa bogumilstvom. Naime, Bogumili nisu imali sveštenike, ali su izdvajali i posebno poštovali osobu koju su nazivali “djedom” (did, dedo). Ta osoba se smatrala vrhovnim vjerskim autoritetom, njegovo mišljenje i savjeti su se uvažavali i izvršavali.

U vezi s tim, posebno je zanimljiv podatak koji sam negdje pročitao, a kojim se tvrdi da su francuski Katari, kršćanska sekta rasprostranjena u južnoj Francuskoj i Baskiji tokom srednjeg vijeka, po svom vjerovanju vrlo bliska bogumilstvu, doživ-ljavali i poštovali bosanskog Djeda kao svog Papu i da su mu dolazili na hodočašće. Otud simbol ljiljana na grbu bosanskih vladara (opšte je poznato da je to uvijek bio simbol francuske kraljevske dinastije Burbona) i otud, i dan-danas, rasprostranjen običaj nošenja tzv. “francuske kape” kod bosanskih muslimana, a radi se u stvari o beretki, kapi koja je dio tradicionalne nošnje Baskijaca.

Iz njegovog imena se, dakle, može zaključiti da je on, prije nego što je primio Islam, ili i sâm bio “djed”, ili ga je narod zbog njegovih osobina poistovjećivao sa bogumilskim Djedom. Dok sam razmišljao o svemu ovome, “vidio sam” sliku starca, duge, sijede kose, kako 40 dana uzastopno klanja Sabah namaz na ovoj livadi, okrenut Kjabi, moleći Svevišnjeg da učini čudo i omogući dotok bistre planinske vode iz ove divljine do njegovog Prusca, koji se nalazio nekoliko kilometara niže. Četrdesetu noć je usnuo san u kome se dva ovna sudaraju rogovima, toliko jako da se zemlja zatresla. Kad se probudio i krenuo nazad, zaprepašteno je ustanovio da se ogromna stijena koja je prije toga stajala kao nepremostiva prepreka, raspukla na dva dijela, a između njih je tekao potočić prema Pruscu i dalje u dolinu Vrbasa.

Koliko je ovo samo legenda, a koliko istina, ne zna se sa sigurnošću, ali je poznata činjenica da je prvi vodovod do Prusca doveden drvenim koritima upravo iz ove planine, i da je jako dugo bio u funkciji. A narod k'o narod, prepričavao je ovu legendu i spontano počeo posjećivati ovo mjesto, kao simbol ustrajnosti i čvrste vjere, čineći dovu Bogu da i ono što se čini nemogućim, učini ostvarljivim.


DONJI VAKUF, Slapovi Semešnice

Na kraju moje posjete Donjem Vakufu, obišao sam još jednu prirodnu ljepotu koja se nalazi 4 km od centra grada, a nalazi se na rječici Semešnici. To su, široj javnosti malo poznati, slapovi Semešnice. Radi se o prirodnom proširenju u inače uzanom kanjonu ove rječice, gdje se njen vodotok naglo širi u obliku delte i pretvara u veliki broj manjih potočića, koji se nakon nekoliko desetaka metara, kaskadno, ponovo ulijevaju u jedno korito. Voda je čista i vrlo hladna, tako da uprkos jakom porivu da se čovjek “bućne” u nju za ljetnih vrućina, nije preporučljiva za kupanje. No, zato je posjetiocu na raspolaganju šarolik spektar aktivnosti kojima može odmoriti dušu i tijelo: od šetnje lijepo uređenim stazama pored slapova, jahanja na nekoliko za to namijenjenih ponija, pa do kvalitetne gastronomske ponude ribljih specijaliteta, za ljubitelje dobre, ekološki čiste hrane. U vrijeme mog dolaska još nije bilo mogućnosti za višednevni boravak koji bi uključivao i prenoćište, ali trenutni vlasnik toga kompleksa već preduzima aktivnosti u tom smislu, jer se već poodmaklo u gradnji bungalova za posjetioce. Kad se njihova gradnja završi, ovaj turistički biser će imati zaokruženu kompletnu turističku ponudu. Od sveg srca preporučujem ovo mjesto svim ljubiteljima odmora u prirodi.

Završavajući svoje trodnevno putovanje krajevima koji gravitiraju rijeci Vrbas, kratko sam se zadržao i u Travniku. Nisam mogao proći kroz ovaj vezirski grad, rodni grad nobelovca Ive Andrića, i grad koji je moja omiljena lokacija kad želim udahnuti miris starih vremena, a da ne konzumiram ćevape “Kod Harija”. Onaj k’o nije probao, ne zna šta su dobri ćevapi (stvar ukusa, ali po meni je tako), a onaj k’o jeste, uvijek će imati želju da to opet učini.

 

OSTAVITE ODGOVOR

Unesite vaš komentar!
Molim unesite Vaše ime