Maždrak

0
140

Bio iznad našeg sela put. Put? Ne sjećam se da je iko, ikada, taj komad zemlje, skriven nekrčenom šikarom i širok svega 3-4 ljudska koraka, zvao tako. Puteve su pravili komunisti, dobre, posute kamenom škriljcem i nakon toga pristojno uvaljane. Put je bila najkraća veza sela sa rudnikom i dalje s čaršijom a ovo su svi znali kao Drum. Niko ne zna kad je nastao (napravljen bi bila kriva riječ, jer bi to značilo upotrebu određenog materijala i stanovite radove, a Drum je bio običan, ljudskim stopalima i zaprežnim kolima utaban dio zemlje, koji se samo 3-4 ljetna mjeseca mogao koristiti bez problema).  Neki su tvrdili da je star koliko i propala Turska carevina ali nije im za vjerovati (seljaci vole pretjerivati kad nanjuše radoznalog “neznalicu” jer tad sami sebi izgledaju školovano i pametno). Prije će biti da je nastao onda kad se prvih nekoliko mještana naselilo u ovo međubrđe, iz nasušne potrebe da se bar jednom mjesečno ode do Puračića kao najbliže čaršije. Prema nekim izvorima to je moglo biti najranije krajem 18.stoljeća ali i to treba uzeti s rezervom. Kako god, Drum više niko nije koristio i samo smo mi, djeca, čuvajući stoku znali ponekad zabazati u njega igrajući se Skrivača ili u potrazi za nedisciplinovanim govečetom koje bi, bježeći od obada zaštitu potražilo u skoro neprohodnoj šikari.

E, na tom drumu, na jednom od obaška nepristupačnijih mjesta nalazilo se groblje. Opet neadekvatan termin jer se, u stvari, radilo o nekropoli nadgrobnih spomenika (nišana), dobro skrivenih travom i šipražjem, polomljenih i razasutih na prostoru ne većem od teniskog igrališta. Nišani su bili toliko stari da se na njima tek uz izuzetan napor mogao uočiti poneki natpis i to na arapskom pismu. Moji vršnjaci (i ja s njima, naravno) su zazirali od tog mjesta jer se na njemu pojavljivao Maždrak. Doduše to se događalo samo noću i isključivo usamljenim putnicima koje bi nevolja natjerala da se u gluho doba vraćaju tuda kući, ali smo se mi držali onoga “bolje vraga vezat’ neg’ za njim natezat'”.

Ko (ili šta) je bio Maždrak? Prema pričama starijih to je bilo duhovno biće čije obličje niko nije znao opisati jer ga niko nikada nije vidio. Ali su ga neki osjetili i takvi više nisu među živima. Prvi put sam za to “stvorenje” čuo od svog djeda. Kaže, poznavao je čovjeka, mladića od dvadesetak godina, bio je tu iz komšiluka, koga je jednom potrefio baksuzluk da je ostao do kasna kod djevojke iz susjednog sela. Omililo mu se, kaže, previše pa je odbio vratiti se s drugovima kad su oni kretali nazad kući. I tako se on, po nesreći, vraćao dobrano iza ponoći i kuda će, baš pored starog mezarja. U jednom trenutku je osjetio da ga netko prati, dobro je čuo pored svojih još par koraka. Bili su toliko blizu da je mogao čuti i disanje pratioca. No, kad god bi se osvrnuo pratilac bi se munjevito postavljao tako da mu je uvijek bio iza leđa i on ne bi vidio ništa. Učio je u sebi čega se sjetio iz Kur'ana ali badava. Noge su mu se polako pretvarale u olovnu masu a iskonski strah ga je počeo paralisati. Sve se sporije kretao i u jednom trenutku se pomirio da će ga srce izdati. A onda se odnekud prolomilo kukurikanje pijetla koje je najavilo zoru. Istog trenutka pratilac je nestao. Nekoliko dana poslije toga svi u selu su primijetili da se s momkom nešto događa. Počeo je “nazdravu” da propada, naglo je gubio na težini, osamio se i skoro potpuno prestao izlaziti iz kuće. Zabrinuti roditelji ga odvedu kod nekog hodže koji se bavio “đavoljim” poslovima, tražeći pomoć. Nakon odgovarajuće seanse, hodža mu nasamo saopšti da zna šta mu se dogodilo. Tad ga posavjetova da učini ta i ta dobra djela, te da ispije vodu u koju je stavio odgovarajući zapis. I najvažnije…da nikada nikome ne ispriča šta mu se dogodilo. Momak se neko vrijeme držao hodžinog savjeta ali nakon dugog navaljivanja majke, koja je patila gledajući kako joj sin ne pokazuje bitnije znake oporavka, ispovjedi joj se i isto veče umre. On nije bio jedina Maždrakova žrtva (bilo ih je još, samo ne iz našeg sela) ali jeste jedina koju je moj djed lično poznavao i to je meni, nezrelom dječaku, povećavalo autentičnost priči.

Znao je moj djed tako, prikovan za postelju zbog inalidnosti uzrokovane ljudskom greškom, pričati razne priče koje sam ja gutao kako samo radoznao petogodišnji dječačić može. Mnoge od njih su bile istinite i predstavljale su njegove doživljaje ali je bilo i onih koje su bile na granici između mita, legende i obične ljudske sklonosti ka vjerovanju u nadrealno i metafizičko. Priča o Maždraku je jedna od ovih potonjih ali je bila tako živopisna i zanimljiva da je nama, konzumentima, bila nešto poput onoga što su današnjim generacijama, horor filmovi i knjige. Neko će možda reći da je pripovijedanje takvih priča bilo opasno i kontraproduktivno po još krhku i osjetljivu dječiju psihu. Možda i jeste, ali obzirom na lično iskustvo u to nisam baš uvjeren. Baš suprotno.

OSTAVITE ODGOVOR

Unesite vaš komentar!
Molim unesite Vaše ime